Sadržaj
1.Uvod 1
2. Funkcije novca 2 2.1.Transakcijska funkcija novca 2 2.2. Funkcija novca kao općeg ekvivalenta 2 2.3. Funkcija zalihe vrijednosti 3 2.4. Funkcija svjetskog novca 3
3.Novčane teorije 4
4.Nominalistička teorija novca 5 4.1. Ishodište nominalizma 6 4.2. Počeci nominalističke teorije 7
5. Zaključak 8
6. Literatura 9

1.Uvod
Novac je posrednik u razmjeni dobara i usluga, opći ekvivalent kojim se izražava cijena svih drugih roba i usluga, univerzalna roba koja se može razmijeniti za svaku drugu robu, roba nad robama – jer nijedna druga roba nema takva svojstva. Novcem se raspoređuju i razmjenjuju svi proizvodi ljudskog rada. Uobičajena definicija novca kaže da je novac obračunska jedinica, spremnik vrijednosti, te sredstvo razmjene.
Postoje različite definicije novca kao što su: * Novac je povijesni i gospodarski dokument vremena * Novac je važan datirani umjetnički i kulturni spomenik * Novac je dokument pisma i jezika
Također postoje različite teorije novca, a to metalistička teorija, nominalistička teorija i kvantitativna teorija novca.
Svi navedeni pojmovi opširnije su opisani u priloženom seminarskom radu.

2. Funkcije novca
Pod funkcijama novca podrazumijevamo ulogu koju novac ima kao posrednički mehanizam između procesa robne proizvodnje i razmjene.
Funkcije novca su: * Transakcijska funkcija novca * Funkcija novca kao općeg ekvivalenta * Funkcija zalihe vrijednosti * Funkcija svjetskog novca.
Odnos novac-roba(usluga) u monetarnom području i odnos novac-novac drugog monetarnog područja u suštini ukazuju na svrhu novca, odnosno funkcije koje on obnaša [1].
2.1.Transakcijska funkcija novca
Obnašajući transakcijsku funkciju novac se javlja kao sredstvo razmjene posredujući u razmjeni roba i usluga, olakšavajući i ubrzavajući njihovu razmjenu. Obnašajući transakcijsku funkciju novac se javlja u obliku platežnog i prometnog sredstva.
Novac u funkciji transakcijskog sredstva može biti izvan financijskog sustava(kovinski i papirni novac) ili u financijskom sustavu (knjižni novac te gotovina). Ukoliko je novac koji obnaša transakcijsku funkciju izvan financijskog sustava tada imatelji toga novca imaju oportunitetni trošak njegova držanja zbog gubitka prinosa[1].
2.2. Funkcija novca kao općeg ekvivalenta
U trenutku kada se vrijednost svih dobara može iskazati u jednom dobru tada to dobro postaje opći ekvivalent( posrednik) te ono postaje novac (posredna zamjena). Funkcija novca kao općeg ekvivalenta jedna je od najznačajnijih funkcija novca.
Novčanoj razmjeni prethodila je razmjena dobara zasnovana na slučajnom obliku vrijednosti( neposredna razmjena).

2.3. Funkcija zalihe vrijednosti
Novac je najlikvidniji oblik imovine jer ga je moguće pretvoriti u bilo koji drugi oblik imovine uz najmanje troškove takve aktivnosti( transakcijske troškove). Novac je stoga i vrlo pogodno sredstvo za očuvanje vrijednosti. Novac će funkciju zalihe vrijednosti i uspješnije obnašati ukoliko postoji njegova stabilnost, ali i povjerenje u njega.
Ukoliko je vrijednost novca zavisna od vrijednosti neke kovine tada je to vezana valuta. Vrijednost novca može biti vezana za zlato – zlatni standard, odnosno srebro- srebreni standard. Novac realne , a ujedno i nominalne vrijednosti, upravo je zbog tog svojstva opće prihvatljiv i izvan monetarnog područja na kojem je zakonsko sredstvo plaćanja.
2.4. Funkcija svjetskog novca
Funkciju svjetskog novca obnaša u potpunosti jedino punovrijedni novac, odnosno novac realne i nominalne vrijednosti.
Funkciju svjetskog novca obnašao je punovrijedni robni novac te kovinski novac.
Suvremeni papirni i depozitni novac mogu obnašati funkciju svjetskog novca pod uvjetima: * Da se ovaj novac prihvaća kao referentan. * Da postoji suglasnost korisnika ovog novca za izvršavanje transakcija u ovome novcu.
Danas funkciju svjetskog novca obnašaju takozvane referentne valute, odnosno valute konvertibilne u suvremenome smislu konvertibilnosti[1].
3.Novčane teorije
Fenomen novca i njegova uloga u životu bilo koje zajednice povijesno je rano postala predmetom interesa i pokušaja znanstvenog istraživanja i fundacije.
Razvoj novčanih oblika, njihovo usavršavanje, ali i pojava novih funkcija novca uvjetovalo je i razradu i poboljšanje već postojećih teorija o novcu[2].
Tako su se razvile tri novčane teorije: * Metalistička teorija novca * Nominalistička teorija novca * Kvantitativna teorija novca.

4.Nominalistička teorija novca
Po nominalističkoj teoriji novac ne mora imati realnu vrijednost da bi mogao obnašati monetarne funkcije. Tako ni plemenite kovine nisu novac sve dok ih država tako ne proklamira.
Ishodiše nominalističke teorije čini pravna regulacija novca. Sukladno tomu država temeljem regalnog prava, a kroz pravnu regulaciju određuje što će cirkulirati kao novac uz obvezu svih rezidenata da za podmirenje svojih obveza koriste tu novčanu jedinicu.
Nominalistički pristup u određenju izvršenja novčane obveze je od iznimnog značaja za osiguranje stabilnosti novčane jedinice. Stoga je nominalistički princip danas prevladavajući.
Negativna iskustva s ogromnim promjenama kupovne snage i vrijednosti novca u pojedinim zemljama uvjetovala su da su monetarne vlasti dopustile zaštitu korisnike novca, dakle dopustile su određena odstupanja od nominalističkog principa. Ova se odstupanja utvrđuju posebnim zakonom.
Od nominalističkog principa može se odstupiti i voljom stranaka u ugovornom odnosu, po kome se ustanovljuju tzv. Zaštitne klauzule, kojima je svrha uspostavljanje valorističkog principa i izbjegavanje posljedica nominalizma.
Obično je želja stranaka ugovornica da se visina novčane obveze mijenja isto tako kao što se mijenjaju cijene, indeksi cijena ili tečaj neke valute. U stvari, svrha je ovog valorističkog principa da se u slučaju promjene kupovne snage i vrijednosti novca na ime namirenja novčane obveze ima isplatiti ona količina novca s kojom se može iskupiti ista količina novca s kojom se može iskupiti ista količina zlata koja se mogla kupiti u doba zaključenja ugovora ( razdoblje kovinskog važenja) odnosno ista količina neke valute ili uporabnih dobara kao u vrijeme zaključenja ugovora ( razdoblje papirnog važenja).
Nesumnjivo je da se ova pravna radnja uspostavljanja valorističkog principa sukobljava s ekonomskom logikom. Kada bi se promjena vrijednosti novca osujećivala pravnim normama ili principima, onemogućavao bi se i uspjeh mjera ekonomske politike, što je potpuno neprihvatljivo.

Valoristički bi princip, na primjer, mogao kočiti prilagodbu domaćih cijena svjetskim cijenama ili provođenje bilo koje devalvacije ili revalvacije, čime bi izazvao ogromne posljedice za domaće gospodarstvo koje u današnje vrijeme ne može biti samo nacionalno. Iz ovih razloga, tamo gdje je valoristički princip zakonski i bio dopušten ili se još uvijek dopušta po nekom pretpostavljenom zakonu treba ga primjenjivati samo u onim slučajevima kada popravlja pogreške nominalističkog principa.
S ovakvim shvaćanjem nacionalnih zakonodavstava hormonizirano je i međunarodno/internacionalno monetarno pravo koje, između ostalog, rješava sporove i probleme koji nastaju u međunarodnom prometu novca[2].
4.1. Ishodište nominalizma
Ishodište nominalizma moguće je tražiti u postupcima: * Kvarenja novca, * Uvođenja instituta renovatio monetarum, * Proizvodnji simboličkog novca.
Postupak kvarenja novca kroz smanjenje njegove čistoće odnosno težine ili istovremeno i jednoga i drugoga u suštini je dovodio do odstupanja nominalne realne vrijednosti novca.
Široka primjena instituta renovatio monetarum još je dodatno produbila ovaj jaz, ali sada već u formi koja je pravno utemeljena.
Prihvaćanje simboličkog novca u različitim razdobljima u povijesti, najčešće iz praktičnih razloga , a sve bazirano na povjerenju, sadrži elemente nominalizma. Naime, pojava simboličkog novca koji nema realnu vrijednost jedno je od ishodišta nominalizma.
U suštini je novac znak, ime pa otuda i naziv ovoj teoriji- nominalistička.
Novac je po nominalističkoj teoriji sve ono što država proglasi zakonskim sredstvom plaćanja na svom teritoriju.

4.2. Počeci nominalističke teorije
Počeci nominalističke teorije pojavljuju se s papirnim novcem, a njezini su dosezi mnogo veći u 18. Stoljeću i poslije. Najveći su joj doprinos dali G.Berkeley i J.Steuart. Mogućnost da se metalima oduzme funkcija novcu dopuštao je i D.Ricardo, iako ga je teško uvrstiti u predstavnike nominalističke teorije.
Teorija je cjelovito razrađena u radu G.Knappa Državna teorija novca(1905), u kojem autor dokazuje da je novac ono što ustanovi država. Knapp gospodarske pojave izvodi iz prava, pravo regulira gospodarski život, što znači da država koja donosi pravne norme istodobno ustanovljuje i gospodarske zakone koji reguliraju gospodarski život, pa sukladno tome, i novčarstvo.
Nominalistička je teorija razgranata u različitim pravcima, ali je svima njima zajednički antimetalizam, što ima i svoju političku sadržinu. Naime, nije nimalo slučajno što su najveći zagovornici nominalističke teorije njemački teoretičari, koji su, budući da je tada Engleska kao najjača gospodarska sila imala supremaciju nad zlatom, nastojali drukčijim tumačenjem podrijetla novca tu supremaciju suzbiti.
Međutim, pristaša nominalističke teorije bilo je i na drugim stranama. Tako je i lord Keynes svojom teorijom regulirane valute u jednom trenutku, došao na poziciju nominalističke teorije jasno iskazavši kako je zlatna valuta preživljena činjenica „barbarskih vremena“.
Nominalistička je teorija dugo bila na marginama građanske gospodarske teorije, a veći je uspjeh imala u provedbi gospodarske politike i općenito politike novčarstva. Zaživjela je u vrijeme traženja da se papirni novac uvede u promet. Kako je papirni novac kasnije postajao sve važniji, širio se i utjecaj nominalističke teorije.

5. Zaključak
Davno u prošlosti ljudima nije bio potreban novac, jer je sve za život svako sam proizvodio ili na neki drugi način pribavljao. Potrebe ljudi bile su male, a viškova nije bilo. Kada su se neka plemena počela baviti pretežno stočarstvom, a druga pretežno ratarstvom, među njima je počela razmjena, zbog ostatka viškova. Razmjenjivali su stočarske proizvode za ratarske. Takva neposredna razmjena robe za drugu robu naziva se trampa. Pri tome su ljudi dogovorno utvrdili koliko jedne robe vrijedi dati za drugu. Jednom robom plaćala se druga roba,a takva roba kojom se može platiti bilo koja druga roba je novac. Novac nije ni više ni manje nego upravo ono što jest- ono što se obično daje ili prima prilikom kupovanja ili prodaje roba, usluga ili drugoga. Iz mnoštva raznih definicija u najkraćem se može reći da je novac općeprihvaćeno sredstvo razmjene ili sredstvo plaćanja. On je specifična roba koja ima takvu moć razmjenjivosti koju nema nijedna druga roba. To ga čini posebnom i rijetkom robom. Specifična suština novca izražava se u njegovim funkcijama; razvitak novca je ustvari razvitak njegovih osnovnih funkcija.

6. Literatura
[1] Matić. B : Monetarna ekonomija, Ekonomski fakultet u Osijeku, Osijek, 2011.
[2] Miller. R. : Moderni novac i bankarstvo, Mate, Zagreb, 1997.