Sadržaj:

1. Rane godine ……………………………………………..…… 3 2. Vasar koledž (1930-1934) …………………………………… 4 3. Identitet i književni stil ….…….…………………………..…. 5 4. Pjesma ,,In the Waiting Room” …………………………….... 7 5. Analiza pjesme ………………………………………………. 9 6. Zbirke i nagrade …….………………………………..…….... 10

Rane godine
Bišopova je rođena 1911. godine u gradu Vuster u Masačusetsu. Bila je jedinica. Njen otac, uspješni graditelj, umro je kada joj je bilo samo osam mjeseci. Njena majka ubrzo nakon ovog događaja biva smještena u mentalnu bolnicu 1916. godine. Postavši siroče, Bišopova počinje da živi na farmi kod babe i djeda, majkinih roditelja, u Novoj Škotskoj. Ovaj period je pominjala u svom pisanju. Majka Bišopove je ostala u mentalnoj bolnici sve do svoje smrti 1934. godine. Elizabet tokom svih tih godina nikada nije vidjela svoju majku. Kanije su roditelji Bišopinog oca dobili starateljstvo nad njom. Elizabet biva razdvojena od babe i djeda uz koje je odrasla da bi otišla da živi u bogatijom porodici sa očeve strane u gradu u kojem se rodila. Bišopova nije bila srećna u ovoj porodici i uslijedio je period usamljenosti zbog nasilnog razdvajanja od babe i djeda koji su je podigli. Dok je živjela u Vusteru razvila je hroničnu astmu od koje je patila cijelog života. Period koji je provela živjeći u ovom gradu je kratko zabilježen u njenoj pjesmi ,,U čekaonici" (eng. "In the Waiting Room"). Godine 1918. Bišopova je od strane babe i djeda poslata da živi sa tetkom Mod Bumer Šeferson, starijom sestrom njene majke, i njenim mužem Džordžem. Bišopovi su ih platili da Mod primi i školuje Elizabet. Upravo je Mod bila ta koja je Elizabet upoznala sa radom vktorijanskih pjesnika uključujući Lorda Tenisona, Tomasa Karlajla, Roberta Brauninga i Elizabet Baret Brauning.
Bišopova se školovala u Volnat Hil školi u Natiku, Masačusets gdje je studirala muziku. Njene prve pjesme je objavila njena prijateljica Freni Blof u jednom studentskom časopisu. Zatim je u jesen 1929. godine otišla na koledž Vasar sa željom da postane kompozitorka. Odustala je od muzike zbog straha od nastupa i prešla na studiranje engleske književnosti. Bišopova je u poslednjoj godini studiranja objavila neke svoje radove u časopisu ,,The Magazine". Godine 1933. sa svojim koleginicama sa Vasar koledža, Meri Mekarti, Margaret Miler, Junis i Elenor Klark, osniva časopis pod imenom ,,Con Spirito". Bišopova je diplomirala 1934. godine.
Veliki uticaj na Bišopovu je ostvarila Merien Mur, pjesnikinja koju je Elizabet upoznala 1934. godine tokom studiranja na Vasar koledžu. Mur se zainteresovala za rad Bišopove i čak je odgovorila od studiranja medicine. Mur je pomogla Bišopovoj da objavi svoje pjesme u antologiji ,,Trial Balances" gdje su objavljeni radovi mladih pjesnika od strane već uspješnih i ostvarenih pjesnika. Prijateljstvo ove dvije pjesnkinje trajalo je sve do smrti Merien Mur 1972. godine.
Bišopova je upoznala Roberta Lovela 1947. godine preko zajedničkog prijatelja Randala Džarela. Postali su bliski prjatelji iako se njihovo prjateljstvo uglavnom svodilo na razmjenu pisama. Nakom smrti Lovela Bišopova je zapisala da je njihovo prijateljstvo bilo čvrsto i da su bili posvećeni jedno drugom iako bi prošle godine a da se ne vide. Takođe je zapisala da će uvjek biti zahvalna što je imala takvog prijatelja. Robert Lovel je 1970. godine uredio da ga Bišopova zamijeni na Harvardu kao profesorica pisanja i književnosti. Ova ponuda je došla kao spas za Bišopovu koja je u tom periodu bila veoma nesrećna jer je izašla iz loše veze koju je imala u Brazilu gdje je provela 16 godina. Kao što je to i obično bivalo u životu Bišopove, prijatelj joj je došao u pomoć u kritičnom trenutku.
Godine 1974. Bišopova se preselila u Luis Vorf u Bostonu. Sa malog balkona svog stana na najvišem spratu pogled joj se pružao na luku. Svom prijatelju Robertu Ficdžeraldu, pjesniku i prevodiocu, rekla je da bi sigurno bila mornar da je rođena kao dječak. Njen pradjed iz Nove Škotske je bio kapetan na trgovačkom brodu koji je plovio istočnom obalom Sjeverne i Južne Amerike. Veoma je moguće da je pristajao u luci koju je Bišopova mogla sa svog balkona da posmatra. Bišopova je živjela u mnogim gradovima u Sjevernoj i Južnoj Americi. Kada se nastanila u Luis Vorf osjetila je da je otputovala pun krug.

Vasar koledž (1930-1934)
Elizabet Bišop je na Vasar došla 1930. godine u septembru sa kutijom Rokefort sira. Kasnije je među prijateljima bila poznata kao samo ,,Bišop“. Vjerovala je da najbolji način da se napiše pjesma jeste da se zapisuju snovi, što je ona i radila. Držala je svesku pored kreveta i pred spavanje bi jela taj sir jer je vjerovala da će joj snovi biti živahniji i interesantniji. Cijelu prvu godinu studija držala je kutiju sira na najdonjoj polici sa knjigama. Iako je studirala sa prijateljima iz Volnat Hila, prva godina joj nije najbolje prošla. Nije se dobro snašla u početku kako zbog same veličine Vasara, tako i zbog mnoštva studenata koji bi je svakodnevno okruživali. U Vasaru je bilo nešto ruralno što ju je podsjećalo na Volnat Hil, ali nije imalo istu dozu intimnosti. Studenti nisu mogli shvatit Bišopovu potrebu da jede sir pred spavanje, da spava na drvetu ili da sjedi sama u mračnoj sobi i da posmatra sjenke. Širli Klark, jedna od njenih cimerki, bila je Bišopina dobra prijateljica iz Volnat Hila. Sada su se na koledžu još više zbližile. Njena druga cimerka, Elenor Klark, provela je godinu i po u Italiji prije nego što se prijavila za Vasar.
Bišopova se mučila tokom prve godine studija. U Volnat Hilu su svi znali da je Elizabet bila genije, ali to je ipak bilo malo mjesto. Mnogi geniji su studirali na Vasaru tako se ona nije odmah isticala. Oduvjek je željela da bude uspješna. Ukoliko bi počela nešto da radi željela je da to odradi dobro. Tokom prve godine odlučila je da studira muziku nadajući se da će postati kompozitorka. Na drugoj godini je kao predmet uzela Kompleksnu muzičku teoriju, ali nije uspjela to da savlada onako kako je zamislila. Bila je dobra muzičarka ali je imala problema sa natupom. Na Vasaru bi imali nastupe svih studenata uglavnom jednom mjesečno. Kada je Elizabet trebalo da nastupi nešto ju je kočilo. Na kraju je ustala, otišla i više nikada nije nastupala javno. O ovom nastupu je obaviješten Bišopin profesor klavira u Volnat Hilu, koji se šokirao kada je saznao da ona nije briljirala kao što se od nje očekivalo. Elizabetina profesorica klavira, Mirijam Stivs, je u Volnat Hil poslala pismenu procjenu Bišopinog nastupa, gdje ona govori da je razočarana u njen napredak. Bila je ubijeđena od samog početka da je Bišopova bila sposobna da se bavi muzikom. Napisala je kako je Bišopovu trema blokirala i više nije mogla da nastavi sa nastupom. Znala je da Elizabet ne može da napreduje ukoliko se ne oslobodi tog straha. Pokušavala je da joj pomogne da pređe preko toga ali nažalost bezuspješno. Sporo je napredovala i Elizabet je bila nestrpljiva zbog toga i na kraju odustala. Na Vasaru je bilo dozvoljeno da se studenti fokusiraju na određena interesovanja i na ono što im dobro ide. Elizabet je iskoristila ovu priliku i prešla je sa muzike na književnost. Bišopova je tada postala veoma posvećena. Kada bi pričala o nekom pročitanom djelu, to bi radila sa velikom preciznošću. Njena priča bi bila veoma interesanta i razumljiva. Imala bi zadovoljan izraz na licu i moglo se vidjeti da joj to zaista prija. Ponekad bi na licu imala poluosmjeh, izgledala bi kao da sluša osobe oko sebe ali je ustvari bila u nekom svom svijetu. Bila je izuzetno odlučna i nije radila ono za što nije vjerovala da je ispravno. Postavila je visoke standarde za svoje prijatelje. Na Vasaru je upoznala dvije veoma važne osobe sa kojima se sprijateljila. To su bile Margaret Miler, sa kojom je bila na istoj godini, i Luiz Krejn koja je bila godinu mlađa. Elizabet je bila veoma izbirljiva po pitanju prijatelja, tako da bi osobe sa kojima bi se sprijateljila morale biti interesantne i zabavne. Tokom poslednje godine na Vasaru, u maju 1934. godine, Bišopovoj je došlo obavještenje da joj je majka umrla. Bišopova je samo usputno pomenula smrt majke svojim prijateljima. Gertruda Bišop je mirno umrla ali u istom mentalnom stanju u kakvom je bila primljena u instituciju za mentalno oboljele 1916. godine kada je Elizabet imala samo 5 godina. Sahranjena je pored svog muža u gradu Vuster. Bišopova svoju majku nije vidjela 18 godina. Kada se prijavila za Vasar, Bišopova je za majku stavila da je pokojna. Vijest o smrti majke na poslednjoj godini studija Bišopova je prihvatila kao potvrdu da je od sada sama na svome.

Identitet i književni stil
Iako se deklarisala kao feministkinja i lezbijka, Bišop nije željela da bude posmatrana kao ”lezbijski pjesnik” ili kao “ženski pjesnik”. Željela da se o njoj sudi na temelju kvaliteta njenog pisanja, a ne na osnovu njenog spola ili seksualne orijentacije. Odbila je da bude objavljena u “muškim” antologijama u kojima se nađe tek jedna ili dvije pjesnikinje, kao i da bude objavljena u isključivo ženskim antologijama. Klasifikaciju umjetničkog rada prema spolu smatrala je štetnom za spisateljice. Dok su neki od njenih istaknutih savremenika poput Roberta Lovela i Ivana Berimana najintimnije stvari iz svog života koristi kao teme za svoje pjesme, ona je tu praksu izbjegavala.
Bišopova je uvjek govorila kako je prvi put ideju o poeziji dobila od doktora. Imala je astmu i često bi se razboljevala. Doktor ju je posjetio i tokom pregleda napravio pjesmicu kako bi joj bilo lakše. To ju je iznenadilo i zasmijalo jer nikada prije nije tako nešto čula. Zatim je počela da razmislja o riječima koje su se rimovale.
1959. godine dobila je Pulitzerovu nagradu za poeziju, 1970. National Book Award, a 1976. bila je prva žena koja je dobila Neustadt međunarodnu nagradu za književnost. . Odrekla se eksperimentalnih tehnika modernizma i napisala stihove koji su se stilski znatno razlikovali od stihova njenih savremenika.
U suprotnosti od ovog konfesionalnog stila pisanja koji uključuje dosta samoeksponiranja, Bišopin stil pisanja, iako je rijetko kada pisala detaljno o svom životu, je poznat po svojoj veoma detaljnoj, objektivnoj i dalekoj tački gledišta. Za razliku od pjesnika poput Lovela, kada bi Bišopova pisala o detaljima i ljudima iz njenog života uvjek je to radila sa odredjenom dozom diskrecije. Iako je podržavala konfesionalni stil svog prijatelja Lovela, kritikovala je njegovu veoma kontroverznu knjigu ,,The Dolphin”, u kojoj je kao temu za svoje pjesme koristio pisma koja mu je slala bivša žena Elizabet Hardvik. U pismu Lovelu, napisanom 21. marta 1972. godine, Bišopova je bila protiv objavljivanja njegove knjige i napisala: ,,Pjesnik može za teme svojih pjesama da se koristi životom druge osobe, ali zar ovim pismima ne kršiš povjerenje? Da ti je data dozvola da ih koristis, da ih nisi mijenjao..itd. Ali umjetnost nije vrijedna toliko.”
Veliki uticaj na nju je imala pjesnikinja Merijem Mur koju je upoznala u Njujorku i ubrzo su postale bliske. Bila joj je mentorka i dobra prijateljica i pružala joj je veliku podršku. Prve pjesme, koje je pisala po uzoru na Džordža Herberta, Džerarda Menlija Hopkinsa i Murovu, su bile objavljene u časopisu Vasar koledža. Dok je živjela u Njujorku napisala je prve zrele pjesme uključujući ,,The Map“ i ,,The Man-Moth“. Nakon što ju je nekoliko njujorških izdavača odbilo, prvu zbirku pjesama ,,North and South“ je konačno objavila 1946. godine.
Bila je perfekcionista. Trošila je mnogo vremena usavršavajući svoj rad i objavila je samo 101 pjesmu dok ostale su joj objavljene nakon smrti. Njene stihove karakterišu precizni opisi fizičkog svijeta i zanimanje za socijalne teme. Bez obzira na novac i privilegije koje je imala u životu interesovala se za fabrike, farme i ribarska sela. Smatra se jednom od najvažnjih i najoriginalnijih američkih pjesnikinja 20og vijeka.

In the Waiting Room

In Worcester, Massachusetts,
I went with Aunt Consuelo to keep her dentist’s appointment and sat and waited for her in the dentist’s waiting room.
It was winter. It got dark early. The waiting room was full of grown-up people, arctics and overcoats, lamps and magazines.
My aunt was inside what seemed like a long time and while I waited I read the National Geographic
(I could read) and carefully studied the photographs: the inside of a volcano, black, and full of ashes; then it was spilling over in rivulets of fire.
Osa and Martin Johnson dressed in riding breeches, laced boots, and pith helmets.
A dead man slung on a pole
--“Long Pig," the caption said.
Babies with pointed heads wound round and round with string; black, naked women with necks wound round and round with wire like the necks of light bulbs.
Their breasts were horrifying.
I read it right straight through.
I was too shy to stop.
And then I looked at the cover: the yellow margins, the date.
Suddenly, from inside, came an oh! of pain
--Aunt Consuelo’s voice-- not very loud or long.
I wasn’t at all surprised; even then I knew she was a foolish, timid woman.
I might have been embarrassed, but wasn’t. What took me completely by surprise was that it was me: my voice, in my mouth.
Without thinking at all
I was my foolish aunt,
I--we--were falling, falling, our eyes glued to the cover of the National Geographic,
February, 1918.

I said to myself: three days and you’ll be seven years old.
I was saying it to stop the sensation of falling off the round, turning world. into cold, blue-black space.
But I felt: you are an I, you are an Elizabeth, you are one of them.
Why should you be one, too?
I scarcely dared to look to see what it was I was.
I gave a sidelong glance
--I couldn’t look any higher-- at shadowy gray knees, trousers and skirts and boots and different pairs of hands lying under the lamps.
I knew that nothing stranger had ever happened, that nothing stranger could ever happen.

Why should I be my aunt, or me, or anyone?
What similarities-- boots, hands, the family voice
I felt in my throat, or even the National Geographic and those awful hanging breasts-- held us all together or made us all just one?
How--I didn’t know any word for it--how “unlikely”. . .
How had I come to be here, like them, and overhear a cry of pain that could have got loud and worse but hadn’t?

The waiting room was bright and too hot. It was sliding beneath a big black wave, another, and another.
Then I was back in it.
The War was on. Outside, in Worcester, Massachusetts, were night and slush and cold, and it was still the fifth of February, 1918

Analiza pjesme
Pjesma ,,In the Waiting Room“ počinje sa naratorkom, Elizabet, koja jednog tamnog, hladnog, zimskog popodneva sjedi u čekaonici kod zubara u Masačusetsu. Dok čeka svoju tetku koja je kod zubara, Elizabet razgleda okolo i vidi da je čekaonica puna odraslih ljudi. Da bi se zanimala, čita magazin ,,National Geography“. Gleda slike vulkana, poznatih istraživača i ljudi koji nisu kao ona (uključujući gole crnkinje) i uplašilo je to što je vidjela i pročitala. Odjednom čuje kako je njena tetka vrisnula od bola u ordinaciji i govori da je shvatila da ,,sam to bila ja“, da je taj vrisak došao od njene tetke ali i od nje same. Zamišlja kako su njena tetka i ona ista osoba i da zajedno padaju. U pokušaju da se smiri, Elizabet govori sebi kako će uskoro da napuni 7 godina. Upoređuje sebe sa odraslim osobama u čekaonici i pita se da li je ona jedna od njih. Odjednom shvata da jeste i, gledaju okolo, govori da je to nešto najčudnije sto se moglo desiti. Elizabet zatim ispituje sličnosti između nje i drugih ljudi. Ispituje sličnosti između nje i njene tetke, nje i gole žene u časopisu. Kako je došla do ovog mjesta gdje se sada nalazi? Na koji način je povezana sa ostatkom svijeta? Preplavljena je emocijama. Čekaonica je sada svijetla i vruća i osjeća kao da klizi ispod crnog talasa. Konačno, trgne se iz toga. Sjeti se da je Prvi svjetski rad i dalje u toku, da je ona i dalje u Masačusetsu i da je i dalje hladna i sniježna februarska noć 1918. godine.
Ova pjesma je napisana u slobodnom stihu. Nema ustaljenu rimu, shemu ni metriku. Pjesma ima pet strofa. Prve dvije su prilično duge dok je svaka sledeća kraća. Strofe postaju sve kraće kako Elizabet postavlja važna pitanja. S obzirom da Elizabet ne može da odgovori na ta pitanja, pjesma se na kraju rastavi na dvije kratke strofe. Praznine izmedju strofa kao da oslikavaju njenu nemogućnost da odgovori na ta velika pitanja koja sebi postavlja. Umjesto odgovora, dobija se tišina. Iako je pjesma napisana u slobodnom stihu nama izgleda kao da kroz značenje dobija formu.
Narator pjesme jeste sama Elizabet. To može a i ne mora da bude Elizabet Bišop koja se možda prisjeća stvarnog događaja iz djetinjstva jer neke činjenice iz pjesme nisu tačne. Izdanje ,,National Geography“ iz 1918. godine ne sadrži slike vulkana, ali zato sadrži sve ostalo što Elizabet pominje. Nema golih žena, ni beba ni mrtvih ljudi na kolcima. Zbog toga se preispituje činjenica da li se pjesma može čitati kao autobiografska. Moguće je da je Bišopova izmislila cijeli dogadjaj a svoju naratorku nazvala Elizabet da bi postigla efekat autobiografske pjesme. Sledeća bitna stvar jeste da je pjesma napisana u prošlom vremena. Na ovaj način stvaraju se dvije Elizabete u pjesmi. Mlađa Elizabeta je u čekaonici dok se starija Elizabeta prisjeća događaja u čekaonici. Ne zna se tačno koliko vreme je prošlo između pričanja pjesme i događaja koji je u njoj ispričan. To je možda bila cijela godina, možda deset godina a i možda puno više. Nema načina da se to sazna.
Pjesma ,,In the Waiting Room“ je pisana kratkim i jasnim stihovima. Kada se čita naglas pjesma zvuci uokvireno i ubjedljivo. Čak i veliki emocionalni trenuci u pjesmi, kada Elizabet postavlja ta velika pitanja, zvuče prilično iskreno. Iako naratorka više nije šestogodišnja Elizabeta iz pjesme jer priča iz određenog trenutka u budućnosti i osvrće se na ovo iskustvo, pjesa i dalje ima jednostavnost dječjeg govora. Govor izuzetno pametnog djeteta ustvari. Starija Elizabeta veoma ubjedljivo prepričava događaj kada je bila djevojčica.
Bišopova je poznata po svojim fino naštimovanim i preciznim pjesmama. U njenim pjesmama svaka riječ je bitna i ima značenje. Ona je savršena u detaljnom opisivanju. U pjesmi nam ne govori samo da čita časopis već nam kaže i datum izdavanja. Ne govori nam samo o koljenima pacijenata u čekaonici već nam i opisuje da su to ,,koljena tamno sive boje“. Svemir nije samo crn već je ,,plavo-crn“. Ova pjesnikinja jako dobro zna kako da stvori svijet u svojim pjesmama. Pjesmu nije toliko teško shvatiti. Ono što jeste teško su velika pitanja koja Elizabeta postavlja. Koji su odgovori na ta pitanja? Šta je suština života? Srećom, pjesma ne zahtijeva da imamo odgovore na ta pitanja.

Zbirke i nagrade
Iako je bila jedna od najvažnijih američkih pjesnikinja, Bišopova nije toliko puno objavljivala. Njena prva knjiga ,,North and South” je bila objavljena 1946. godine i osvojila je Houghton Mifflin nagradu za poeziju. U ovoj knjizi su objavljene neke od njenih najvažnijih pjesama poput ,,The Man-Moth” i ,,The Fish” . Tek nakon devet godina je objavila sledeću zbirku pod nazivom ,,Poems: North and South – A Cold Spring”. Za ovu zbirku je osvojila Pulicerovu nagradu 1956. godine. Zatim je uslijedila velika pauza prije nego je Bišopova objavila svoju sledeću zbirku ,,Question of Travel” 1965. godine. U ovoj zbirci se vidi koliki je uticaj Brazil imao na Bišopino pisanje. U prvom dijelu sadržala je pjesme poput ,,Arrival at Santos”, ,,Munuelzinho” i ,,The Riverman” koje isključivo govore o njenom životu u Brazilu. Ali drugi dio zbirke uključuje pjesme u kojima je mjesto radnje zemlja gdje se Bišopova rodila. Te pjesme su ,,In the Village” i ,,First Death in Nova Scotia”. Bišopina sledeća velika zbirka jeste ,,The Complete Poems” koja je objavljena 1969. godine. Koja je uključivala osam novih pjesama i za koju je osvojila nagradu National Book Award. Zatim je 1977. godine objavila poslednju zbirku pjesama pod nazivom ,,Geography III” u kojoj se nalaze neke od njenih najpoznatijih pjesama kao što su ,,One Art” i ,,In the Waiting Room”. Za ovu zbirku je osvojila Neustadt internacionalnu nagradu za književnost. Bila je i ostala prva žena koja je osvojila tu nagradu. Godine 1983. posthumno je objavljena zbirka pjesama ,,The Complete Poems, 1927-1979”. Ostale posthumne publikacije uključuju ,,The Collected Prose” (1984) koja je sadržala njene eseje i kratke price, kao i ,,Edgar Allan Poe & the Juke-box: Uncollected Poems, Drafts, and Fragments” (2006) koja je izazvala kontroverzije nakon objavljivanja.