Mikrosociološki argumenti upućeni makrosociologiji relativno su dobro poznati u hrvatskoj sociološkoj zajednici: nemogućnost verifikacije, posljedično odsustvo empirijskih dokaza, determinističko portretiranje društvenih procesa, konceptualna apstrakcija i sl. U kontekstu američke sociologije, makrosociologija je bila oznaka za mamutski sistem s globalnim pretenzijama i politički konzervativnim primjesama u vidu strukturalnog funkcionalizma Talcotta Parsonsa. U hrvatskom kontekstu, stvari su drugačije. Kako je makrosociologija poistovjećena s marksističkom paradigmom, procvat mikrosociologije shvaćen je kao teorijsko osuvremenjivanje, moderniziranje discipline, napredak i apolitičan korak u istinu. Iskorak iz dogme u znanost. No, i mikrosociologija ima probleme koje valja imati na umu pri produkciji valjane spoznaje društva.
Teško je svesti pluralan dijapazon mikro pristupa na jedan nazivnik. Što dijele simbolički interakcionizam, dramaturški pristup, teorija etiketiranja, etnometodologija, fenomenologija i egzistencijalistička sociologija? Uvjetno rečeno, uz distanciranje kakvo jedna ovakva generalizacija mora imati, mikrosociološki pristupi stavljaju naglasak na slobodu aktera, a ne na ograničavajuće društvene spone; lakše ih je provjeriti nego makro teorije; akterovo tumačenje vlastitog ponašanja i društvenog konteksta smatraju ispravnim i ne nastoje ga „znanstveno“ korigirati kao makro pristupi; privilegiraju direktnu interakciju na štetu indirektne, a unikatne pojave na štetu ponavljajućih; zanima ih kakve su posljedice interakcije na izabranog aktera, a ne na ostale aktere ili društveni kontekst; sklonije su kvalitativnoj metodologiji nego kvantitativnoj; zagovaraju metodološki individualizam umjesto metodološkog holizma; i naposljetku, identitet aktera fleksibilnim i podložnim promjeni, a ne fiksiranim i stabilnim. Kada stvari ovako postavimo, neki problemi mikrosociologije mogu postati uočljiviji.
Iluzorno je smatrati empirijski pristup društvenoj stvarnosti imunim na političko-ideološki utjecaj. Ako se, primjerice, jedna plemenita disciplina kao što je to medicina iskorištavala za eksperimentiranje na ljudima, zašto bi sociologija bila otporna na instrumentalizaciju? Dakako, nemojmo zaboraviti poučnu epizodu antropološke discipline, njezin doprinos kolonijalizmu, sinergiju s vojnim kompleksom i nemjerljivu štetu domicilnim populacijama, koja se danas nastoji isprati teorijski radikalnim, ali politički potpuno sterilnim „nabrijavanjima“ na plejadu potpuno nerazumljivih autora i autorica. Ako je vjerovati Davidu Priceu i njegovoj knjizi Weaponizing Anthropology (AK Press, 2011), stare navike društveno-humanističkih znanosti odumiru teško.
Jedan od najvažnijih problema sociološkog empirizma leži u financijskim sredstvima potrebnim za istraživanje. O izvoru financiranja ne ovisi samo odabir teme istraživanja, obujam i metodologija, nego čak i rezultati. Ako je financiranje problematično u prirodoslovnim znanostima, kao što to tematizira filozofija znanosti inspirirana Thomasom Kuhnom, kako neće tek biti u društveno-humanističkim?
Metodološki individualizam sugerira kako se makro „razina“ društva treba utjeloviti u mikro interakcijama. Još strože postavljeno, metodološki individualizam završava u proučavanju mozga i traganju za društvenim činjenicama u sinaptičkim vezama između neurona. Ovdje problem nije teorijske ili konceptualne, već disciplinarne naravi: gdje su ljudi koji rekodiraju makro teorije u empirijski provjerljive programe istraživanja? Zašto se koncept klase ne bi mogao operacionalizirati na parametre mjerljive magnetskom rezonancom? Opravdano je pretpostaviti da će sinapse bogataša koji može putovati svijetom, učiti strane jezike i priuštiti si općenito šarolikiji dijapazon iskustava biti različite od sinapsi osobe koja čitav radni vijek provede radeći repetitivne poslove, bez obzira kakav odnos imala prema sredstvima za proizvodnju. Dakle, i mikrosociologija može imati marksistički predznak, zbog čega opoziciji mikro-makro ne bismo trebali davati apriorne političke konotacije.
Mikrosociologija previđa kontekst interakcije. Neposredna interakcija licem-u-lice ne može se objasniti ako zanemarimo individualnu biografiju, akumulirano iskustvo akterâ, povijesno proizvedene razlike i sličnosti akterâ, te događaje koji su prostorno udaljeni, ali omogućuju izvjesnu interakciju upravo u obliku u kojem se i događa. Izgrađena cesta, škola ili bolnica će bitno promjeniti iskustvo interakcije budućim generacijama. Erving Goffman ne bi imao koga proučavati da u nekom trenutku povijesti nije uvedena praksa izdvajanja „čudnih“ osoba i da neka građevinska firma nije izgradila mentalne institucije; mobitele kojima komuniciramo netko je proizveo u eksploatacijskim uvjetima na drugom kraju planete i s tim smo osobama mi kao korisnici mobitela u indirektnom kontaktu; niti jedan od električnih uređaja ne bi radio da netko jednom nije postavio električnu mrežu i održavao je do današnjeg dana. Društvo se ne događa samo pri susretu licem-u-lice. Njegova snaga seže puno dalje i oblikuje nas.
Dakako, ovi i slični problemi mikrosocioloških pristupa nisu razlog da ih napustimo. Kada god se neki stavovi ustoliče i počnu poprimati auru dogme, vrijeme je da ih se preispita. Međutim, isto kao što mikropristupi imaju neke mane, tako ih imaju i makro teorije. Bez obzira koju strategiju istraživanja društva odabrali, dobro je znati njezine slabe točke.
