A I B I LE E N

1. POGLAVLJE
Kolovoz, 1962.

M

ae Mobley rođena je rano ujutro u nedjelju, u kolovozu 1960. Takvu djecu volimo zvati “crkvenom djecom”. Brinem se za bjelačku djecu, eto, to ja radim, a uz to i kuham i čistim za sve. Dosad sam već podigla na noge sedamnaestero djece. Znam kako ih uspavati, kako da prestanu plakati i kako da obave svoj jutarnji ritual na kahlici prije nego što njihove mame ustanu iz kreveta.
Ali još nikad nisam vidjela da novorođeno dijete tako urla kao što je to radila Mae Mobley Leefolt. Već prvi dan kad sam ušla u sobu, ležala je ondje, zajapurena u licu i zavijala je u grčevima, boreći se s bočicom kao da je to trula repa. Gospođa Leefolt bila je užasnuta nad vlastitim djetetom. “Što radim pogrešno? Zašto ne mogu smiriti to dijete?”
To dijete? To mi je bio prvi znak da tu nešto ne valja.
Pa sam uzela to ružičasto, vrištavo djetešce u naručje. Ljuljuškala sam je na boku da bi joj se plinovi pokrenuli i nije trebalo ni dvije minute da Curica prestane plakati i da me sa smiješkom pogleda. Ali gospođa Leefolt nije uzela svoje dijete u ruke cijeli dan. Znam mnogo žena koje su nakon porođaja bile depresivne. Pa sam pretpostavila da se i kod nje radi o tome.
Reći ću još nešto o gospođi Leefolt: ne samo da je cijelo vrijeme namrštena, nego je i mršava. Noge su joj štrkljave, izgledaju kao da su joj izrasle tek prošli tjedan. Ima dvadeset tri godine, a tanka je poput četrnaestogodišnjeg dječaka. Čak joj je i kosa tanka, smeđa, prozirna.
Pokušava je razbarušiti, ali zbog toga izgleda još tanja. Lice joj je istog

8

Kathryn Stockett

oblika kao sličica crvenog vražićka na crvenoj kutiji od bombona, ima istu izbočenu bradu i sve to. Zapravo, cijelo joj je tijelo puno oštrih kvrga i kutova pa nije nikakvo čudo da ne može umiriti dijete. Bebice vole debljinu. Vole vam zagnjuriti lice u pazuho i tako zaspati. A vole i čvrste, debele noge. To znam.
S navršenom godinom dana, Mae Mobley slijedila me u stopu kamo god bi’ išla. I kad bi došlo pet sati popodne, ona bi se čvrsto uhvatila za moju cipelu Dr. Scholl i vukla se na njoj po podu, plačući kao da se ja nikad više neću vratiti. Gospođa Leefolt bi me pogledala prijekorno kao da sam nešto loše učinila i odlijepila bi to uplakano dijete od moje noge. Ali valjda je to rizik kojemu se izlažete kad dajete da vam klince odgaja netko drugi.
Mae Mobley sad ima dvije godine. Ima velike smeđe oči i kovrče boje meda. Ali joj se na tjemenu dio kose razdvaja, pa izgleda kao da je na tome mjestu ćelava. Kad je zabrinuta, na čelu, među obrvama, stvori joj se ista bora kao i mami. Zapravo su slične jedna drugoj, osim što je
Mae Mobley debeljuškasta. Sigurno neće biti neka ljepotica. Mislim da to smeta gospođi Leefolt, ali Mae Mobley je moje posebno djetešce.
Izgubila sam vlastitoga sina, Treelorea, baš prije nego što sam počela služiti kod gospođe Leefolt. Imao je dvadeset četiri godine. Najljepše godine za čovjeka. Na ovom svijetu to mu nikako nije bilo dovoljno života. Imao je vlastiti stančić u Ulici Foley. Imao je krasnu djevojku koja se zvala Frances i mislim da su se namjeravali vjenčati, ali u takvim stvarima on je bio spor. Ne zato što bi tražio nešto bolje, nego jednostavno zato što je bio tip čovjeka koji mnogo razmišlja. Nosio je velike naočale i stalno je čitao. Čak je počeo pisati vlastitu knjigu, o tome kako je biti crnac koji živi i radi u Mississippiju. Kako sam bila ponosna zbog toga!
Ali jedne noći radio je dokasna u Scanlon-Taylorovu mlinu, tovareći drva u kamion, a iverje mu je probijalo rukavice. Bio je presitan za takav posao, premršav, ali trebao mu je posao. Bio je umoran. Padala je kiša. Poskliznuo se s klupice za utovar i pao je na cestu. Vozač traktora nije ga vidio i prikolicom mu je prignječio pluća prije nego što se stigao maknuti. Kad su mi javili, već je bio mrtav.
Tog dana moj se cijeli svijet zacrnio. Zrak je bio crn, sunce je bilo crno. Ležala sam u krevetu i buljila u crne zidove u svojoj kući. Minny je navraćala svaki dan da se uvjeri dišem li još uopće i davala mi je hranu da me održi na životu. Trebala su mi tri mjeseca da uopće pogledam

SLUŠKINJE

9

kroz prozor, da vidim je li svijet još tu. Iznenadilo me što se svijet nije zaustavio, a mojeg dječaka više nije bilo.
Pet mjeseci nakon pogreba, ustala sam iz kreveta. Obukla sam svoju bijelu odoru i ponovno stavila svoj zlatni križić oko vrata, pa sam otišla služiti gospođi Leefolt jer je upravo rodila djevojčicu. Ali ubrzo sam vidjela da se nešto u meni promijenilo. U mene je bilo posađeno gorko sjeme. I osjećala sam da mi srce više nije otvoreno kao prije.
“Pospremi kuću i onda napravi onu salatu s piletinom”, kaže gospođa
Leefolt.
Danas je dan za bridž klub. Svake četvrte srijede u mjesecu. Sve sam već pripremila za to – jutros sam napravila salatu, jučer sam izglačala stolnjake. A gospođa Leefolt me je i vidjela kad sam to radila. Ima jedva dvadeset tri godine, a obožava slušati samu sebe kad mi naređuje što da radim.
Već je obukla plavu haljinu koju sam joj jutros izglačala, onu sa šezdeset pet nabora na struku, tako sitnih da sam i s naočalama na nosu morala škiljiti da dobro vidim. Ne mrzim mnogo toga u životu, ali s tom haljinom se nikako ne mogu pomiriti.
“I pobrini se da Mae Mobley ne silazi k nama, čuješ. Kažem ti, tako sam bijesna na nju – poderala mi je ukrasni papir i omotnice na pet tisuća komadića, a moram napisati petnaest zahvalnica za školsku
Ligu…”
Složila sam i pripremila sve moguće sitnice za njezine prijateljice.
Izvadila skupocjeni kristal, pa onda i srebrni pribor za jelo. Gospođa
Leefolt ne postavlja jedan od onih zgodnih stolova za kartanje kako to rade druge gospođe. Ne, mi postavljamo stol u blagovaonici. Stavljamo tkaninu na njega kako bi se pokrila velika pukotina u obliku slova L, a onda mičemo nadstolnjak s crvenim cvjetovima na stranu da se ne bi vidjelo izgrebano drvo. Gospođa Leefolt voli da sve bude ukrašeno kad poziva na zakusku. Možda pokušava nadoknaditi činjenicu da živi u tako maloj kući. Oni nisu bogataši, to znam. Bogataši se nikad toliko ne trude.
Naviknuta sam raditi za mlade parove, ali mislim da je ovo dosad najmanja kuća u kojoj sam ikad radila. Obična je prizemnica. Soba u kojoj spavaju ona i gospodin Leefolt prilično je velika, ali soba u kojoj je
Curica je sićušna. Blagovaonica i dnevna soba su gotovo spojene jedna s drugom. Imaju samo dvije kupaonice, što je za mene olakšanje, jer

10

Kathryn Stockett

sam već radila u kućama gdje ih je bilo pet ili šest. Treba ti cijeli dan samo da očistiš zahode. Gospođa Leefolt plaća mi samo devedeset pet centi na sat, manje nego što mi je itko već godinama plaća. Ali nakon
Treeloreove smrti uzela sam što se nudilo. Trebalo je platiti stanarinu a moj stanodavac polako je gubio strpljenje. Iako je kuća mala, gospođa
Leefolt sredila ju je najbolje što je mogla. Prilično je vješta na šivaćem stroju. Ako ne može kupiti nešto novo, samo nabavi malo plave tkanine i od nje sašije prekrivač.
Začuje se zvono na vratima i ja otvorim.

“Bok, Aibileen”, kaže gospođica Skeeter, jer ona je od onih koji se obraćaju sluškinjama. “Kako si?”
“Bok, gospođice Skeeter. Dobro sam. Gospode, kako je vruće vani.”

Gospođica Skeeter je jako visoka i mršava. Kosa joj je žuta i kratko ošišana, malo iznad ramena, jer joj se stalno kovrča. Ima otprilike dvadeset tri godine, isto kao i gospođa Leefolt i ostale. Stavlja svoju torbicu na stolac i na trenutak se vrpolji u toj svojoj odjeći. Nosi bijelu čipkastu bluzu, zakopčanu do grla kao časna sestra, i ravne cipele, valjda da ne bi izgledala još viša. Plava suknja prevelika joj je oko struka, pa izgleda kao da zijeva. Gospođica Skeeter uvijek izgleda kao da joj je netko drugi rekao što da odjene.
Čujem kako se gospođa Hilly i njezina mama, gospođa Walters, zaustavljaju na prilazu i kratko zatrube. Gospođa Hilly živi samo nekoliko metara dalje, ali se uvijek doveze autom. Puštam je unutra, a ona samo prođe pokraj mene, pa pomislim kako je sad dobar trenutak da probudim Mae Mobley iz drijemeža.
Čim uđem u njezinu sobicu, Mae Mobley mi se nasmije i pruža svoje debele ručice prema meni.
“Već si budna, Curice? Zašto me nisi zvala?”

Ona se smije i sretno poskakuje čekajući da je izvadim iz krevetića.
Čvrsto je grlim. Pretpostavljam da baš i ne dobiva previše ovakvih dobrih, čvrstih zagrljaja kad ja odem kući. Svako malo, kad dođem na posao, pronađem je kako tuli u svojem krevetiću, a gospođa Leefolt je jako zaposlena na šivaćem stroju i prevrće očima kao da se radi o zalutaloj mački koja se zaglavila na zaštitnim vratima. Vidite, gospođa Leefolt je svaki dan lijepo odjevena. Uvijek je našminkana, ima nadstrešnicu za auto, hladnjak s dvostrukim vratima i ugrađenom ledenicom. Kad je vidite u Jitneyjevom dućanu, nikad vam ne bi palo

SLUŠKINJE

11

na pamet da bi mogla otići i samo tako ostaviti svoje dijete da plače.
Ali sluškinje uvijek znaju.
No danas je dobar dan. Curica se samo široko smješka.
Ja kažem: “Aibileen.”
Ona kaže: “Aib-ee.”
Ja kažem: “Voli.”
Ona kaže: “Voli.”
Ja kažem: “Mae Mobley.”
Ona kaže: “Aib-ee.” A onda se smije i smije. Tako se trudi progovoriti i moram reći, već je i vrijeme. Ni Treelore nije ništa govorio do druge godine. Ali kad je bio u trećem razredu, govorio je bolje od predsjednika Sjedinjenih Država, i dolazio bi doma koristeći se riječima poput konjugacija i parlamentarno. Kad je išao u sedmi razred, nas dvoje bismo igrali igru gdje bih ja rekla neku jednostavnu riječ, a on bi onda morao izmisliti neku kićenu, kao zamjenu za moju. Ja, recimo, kažem kućna mačka, a on kaže udomaćeno mačje stvorenje, ja kažem mikser, a on kaže motorizirana miješalica. Jednog dana rekla sam Crisco1 . Počešao se po glavi. Nije mogao vjerovati da sam ga pobijedila s nečim tako jednostavnim kao što je Crisco. I onda je to postala naša interna šala, a označavala je nešto što ne možeš zamaskirati koliko god se trudiš.
Počeli smo i njegova tatu zvati Crisco jer ne možeš uljepšati osobine muškarca koji napusti svoju obitelj. Osim toga, on je najmasniji bijednik kojega ste ikad vidjeli.
Teglim Mae Mobley u kuhinju i stavljam je u visoki stolac, razmišljajući o dvjema stvarima koje još moram završiti prije nego što gospođa
Leefolt dobije napadaj bijesa: odvojiti ubruse koji su već pomalo otrcani i srediti srebrni pribor za jelo u ormaru. Ah, to ću onda napraviti dok su gospođe ovdje.
Iznosim pladanj s punjenim jajima u blagovaonicu. Gospođa Leefolt sjedi na čelu stola, a s njezine je lijeve strane gospođa Hilly Holbrook i njezina mama, gospođa Walters, prema kojoj se gospođa Hilly uopće ne odnosi s poštovanjem. A zdesna gospođi Leefolt sjedi gospođica Skeeter.
Počinjem nuditi jaja i krećem od gospođe Walters jer je ona najstarija.
Ovdje unutra je toplo, ali ona oko ramena ima omotanu debelu smeđu vestu. Zahvaća jedno jaje, a onda ga zamalo ispusti jer joj prsti postaju paralizirani. Onda dolazim do gospođe Hilly, a ona se smješka i uzima
1

Crisco, zaštićeno ime proizvoda; biljna mast i ulje za kuhanje.

12

Kathryn Stockett

dva. Gospođa Hilly ima okruglo lice i tamnosmeđu kosu skupljenu u punđu. Koža joj je maslinaste boje, s pjegicama i madežima. Često nosi crvenu kariranu odjeću. I stražnjica joj se počela debljati. Danas je jako vruće pa ima crvenu haljinu bez rukava i bez naznačena struka. Ona je jedna od onih žena koje su odrasle, ali se još oblače poput malih djevojčica, s velikim vrpcama i šeširima iste boje i takvim stvarima.
Nije mi baš draga.
Prilazim gospođici Skeeter, ali ona samo zafrkne nosom prema meni i kaže: “Ne, hvala”, jer ona ne jede jaja. Uvijek to kažem gospođi
Leefolt kad je dan za bridž klub, ali ona svejedno hoće da ih svaki put napravim. Boji se da će gospođa Hilly biti razočarana.

Na kraju poslužim gospođu Leefolt. Ona je domaćica, pa zato posljednja uzima jaja. I čim završim, gospođa Hilly kaže: “Nemam ništa protiv još”, i zgrabi si još dva jaja, što me nimalo ne čudi.
“Pogodite koga sam srela u salonu ljepote?” kaže gospođa Hilly prijateljicama. “A tko bi to bio?” pita gospođa Leefolt.

“Celia Foote. I znate li što me je pitala? Može li pomoći na Dobrotvornoj zabavi ove godine.”
“Dobro”, kaže gospođica Skeeter. “Treba nam pomoć.”

“Pa ne treba nam baš tako jako. Rekla sam joj: ‘Celia, moraš biti član Lige ili je barem podržavati, da bi mogla sudjelovati.’ Što ona misli da je jacksonski ogranak ženske Lige? Prometna ulica?”

“Ali zar ove godine ne uzimamo i one koji nisu članovi? Mislim, jer su potrebe za dobrotvornim radom tako narasle?” pita gospođica Skeeter.
“Pa, da”, kaže gospođa Hilly. “Ali nisam to mislila njoj govoriti.”

“Ne mogu vjerovati da se Johnny oženio tako neprofinjenom djevojkom”, reče gospođa Leefolt, a gospođa Hilly kimne. Počinje dijeliti karte za bridž.

Žlicom vadim zamrznutu salatu i sendviče sa šunkom i ne mogu ne prisluškivati njihovo brbljanje. Te gospođe govore samo o trima stvarima: svojoj djeci, svojoj odjeći i svojim prijateljima. Kad čujem riječ Kennedy, znam da ne raspravljaju o politici. Govore o tome što je gospođa Jackie nosila kad je bila na te-ve-u.

Kad dođem do gospođe Walters, ona uzme samo polovicu malog sendviča. SLUŠKINJE

13

“Mama”, vikne gospođa Hilly na gospođu Walters, “uzmi još jedan sendvič. Mršava si poput telefonskog stupa.” Gospođa Hilly pogleda sve ostale za stolom. “Stalno joj govorim, ako ta njezina Minny ne zna kuhati, neka je jednostavno otpusti.”
Uši mi se podignu na ovo. Govore o slugama. Minny mi je najbolja prijateljica. “Minny dobro kuha”, kaže stara gospođa Walters. “Jednostavno nisam više tako gladna kao što sam nekad bila.”
Minny je valjda najbolja kuharica u cijelom Okrugu Hinds, možda i u cijelom Mississippiju. Dobrotvorna zabava jacksonske Lige održava se svake jeseni i onda od nje traže da napravi deset torta od karamele za dražbu. Ona je vjerojatno najtraženija sluškinja u cijeloj državi.
Problem je u tome što Minny ne zna držati jezik za zubima. Uvijek mora odgovoriti. Jedan dan je to poslovođa u dućanu Jitney Jungle, drugi dan je to njezin muž, a baš svaki dan odgovara bijeloj gospođi kojoj je sluškinja. Jedini razlog zašto tako dugo radi kod gospođe Walter je taj što je gospođa Walters gluha kao top.
“Ja mislim da si pothranjena, mama”, viče gospođa Hilly. “Ta Minny te ne hrani kako treba samo da bi mogla ukrasti sve do zadnjeg komadića mojeg nasljedstva.” Gospođa Hilly bijesno skoči iz stolca. “Idem napudrati nos. A vi pazite na nju za slučaj da se sruši na pod i umre od gladi.”
Kad gospođa Hilly ode, gospođa Walters kaže tihim glasom: “Sigurna sam da bi tebe to oduševilo.” Svi se prave da nisu čuli. Moram večeras nazvati Minny i reći joj što je rekla gospođa Hilly.
U kuhinji, Curica se podiže u svojem visokom stolcu, po cijelom je licu zamrljana crvenim sokom. Čim uđem, ona se smješka. Ne buni se previše što je sama ovdje, ali ja je ne volim ostavljati predugo. Znam da tiho zuri u vrata i čeka da se ja pojavim.
Pogladim je po mekanoj glavici i vraćam se natočiti gospođama ledeni čaj. Gospođa Hilly opet sjedi u svom stolcu i opet je sva nakostriješena, ali zbog nečega drugog.
“Oh, Hilly, trebala si ići u kupaonicu za goste”, kaže gospođa Leefolt, razmještajući karte. “Aibileen otraga čisti tek nakon ručka.”
Hilly izboči bradu. A onda se znakovito nakašlje, kako ona to već radi. Naučila je pročistiti grlo na taj nježni način koji privuče svačiju pozornost, a uopće toga nisu svjesni.
“Ali kupaonicom za goste se koriste sluge”, reče gospođa Hilly.

14

Kathryn Stockett

Na trenutak nitko ne govori. Onda gospođa Walters kimne, kao da će sve objasniti. “Ljuti se zato što se crnkinja koristi unutarnjom kupaonicom, kao i mi.”
Ajoj, neće valjda opet o tome. Sve gledaju prema meni dok pospremam srebrninu u ladicu i znam da mi je vrijeme da odem. Ali prije nego što uspijem ubaciti posljednju žlicu, gospođa Leefolt me pogleda i kaže: “Donesi još čaja, Aibileen.”
Činim ono što mi kaže, iako su im šalice pune do vrha.
Stojim u kuhinji koju minutu, ali više nemam ondje što raditi. Moram biti u blagovaonici tako da mogu završiti pospremanje srebrnine. A još danas moram pospremiti i ormarić s ubrusima, ali on je u hodniku, odmah pokraj sobe gdje one sjede. Ne da mi se ostajati duže samo zato što gospođa Leefolt ima dan kartanja.
Čekam par minuta, obrišem pult. Dajem Curici još malo šunke, a ona je lakomo guta. Na kraju, kliznem u hodnik i molim se da me nitko nije vidio.
Sve četiri imaju cigaretu u jednoj ruci, a karte u drugoj. “Elizabeth, da možeš birati”, čujem gospođu Hilly, “ne bi li radije da oni to svoje obavljaju vani?”
Vrlo tiho otvaram ladicu s ubrusima i više se brinem da me gospođa
Leefolt ne vidi, nego što me zanima njihov razgovor. To mi nije ništa novo. Posvuda u gradu imaju zahode za obojene, a ima ih i većina privatnih kuća. Ali nagnem se prema njima i vidim da me gospođa
Skeeter gleda, pa se sledim i mislim, sad sam gotova.
“Ulažem jedno srce”, kaže gospođa Walters.
“Ne znam”, reče gospođa Leefolt, mršteći se na svoje karte. “Raleigh je baš počeo vlastiti posao, a novca od poreza neće biti još šest mjeseci… trenutačno smo u nezavidnoj situaciji.”
Gospođa Hilly govori polako, kao da razvlači glazuru po torti. “Ti samo reci Raleighu da će mu se svaki novčić koji uloži u taj zahod vratiti kad budete prodavali ovu kuću.” Kimne kao da se slaže sama sa sobom. “Sve te kuće koje sad grade bez dijela za poslugu? To je jednostavno opasno. Svi znaju da oni prenose drukčije bolesti od nas.
Ulažem dvostruko.”
Uzimam gomilu ubrusa. Ne znam zašto, ali odjednom želim čuti što će gospođa Leefolt reći na ovo. Ona je moja gazdarica. Valjda svi žele znati što njihovi gazde misle o njima.

SLUŠKINJE

15

“Bilo bi lijepo”, reče gospođa Leefolt, i pućne svoju cigaretu, “kad se ona ne bi koristila zahodom u kući. Ulažem tri pika.”

“Upravo zbog toga sam smislila Inicijativu za higijenskije uvjete u kućanstvu”, reče gospođa Hilly. “Kao preventivnu zaštitnu mjeru.”

Začudim se kako mi se stisnulo grlo. Šteta da sam već davno naučila sve progutati.
Gospođica Skeeter izgleda zbilja zbunjeno. “Inicijativu… za što?”

“Prijedlog zakona kojim se zahtijeva da svaka bjelačka kuća mora imati odvojen zahod za obojenu poslugu. Čak sam obavijestila i voditelja za javno zdravstvo u Mississippiju da vidim hoće li možda on potpisati taj prijedlog. Dalje.”
Gospođica Skeeter mršti se na gospođu Hilly. Stavlja svoje karte na stol tako da se vide i ozbiljno kaže: “Možda bismo jednostavno tebi trebali izgraditi zahod vani, Hilly.”
I Gospode, kako je cijela soba odjednom nijema.

Gospođa Hilly kaže: “Mislim da se ne bi trebala šaliti s takvim stvarima kao što je situacija s obojenima. Ne ako želiš i dalje biti urednica informativnog lista Lige, Skeeter Phelan.”
Gospođica Skeeter se, kao, nasmije, ali vidim da joj uopće nije smiješno. “Što, ti bi me… izbacila? Zato što se ne slažem s tobom?”

Gospođa Hilly podigne obrvu. “Učinit ću sve što budem morala da zaštitim naš grad. Ti si na redu, mama.”

Odlazim u kuhinju i ne izlazim više sve dok ne čujem da su se za stražnjicom gospođe Hilly zatvorila vrata.
Kad sam sigurna da je gospođa Hilly otišla, stavljam Mae Mobley u njezin vrtić na igranje, odvlačim kantu sa smećem na ulicu, jer kamion danas dolazi po njega. Na vrhu kolnog prilaza, gospođa Hilly i njezina luda mama zamalo me pregaze vozeći autom unazad, a onda, kao, prijateljski viču kako im je žao. Ulazim u kuću, sretna što nemam obje noge slomljene.

Kad uđem u kuhinju, gospođica Skeeter je već ondje. Naslanja se na pult, na licu joj je ozbiljan izraz, ozbiljniji nego obično. “Bok, gospođice
Skeeter, da vam donesem nešto?”

Ona baci pogled na prilaz gdje gospođa Leefolt razgovara s gospođom Hilly kroz prozor na autu. “Ne, samo… čekam.”

16

Kathryn Stockett

Brišem tanjur suhom krpom. Kad je pogledam ispod oka, ona još uvijek gleda kroz prozor zabrinutim očima. Ne izgleda kao ostale gospođe, tako je visoka. Ima jako visoke jagodične kosti. Plave oči, vječno oborene prema dolje, zbog kojih izgleda sramežljivo. Sve je tiho, osim što se s pulta čuje mali radio, s kojega svira gospel glazba. Htjela bih da ode odavde.
“Je li to propovijed pastora Greena na radiju?” pita.
“Da, gospođo, tako je.”
Gospođica Skeeter se slabo nasmiješi. “To me tako podsjeća na moju sluškinju s kojom sam odrasla.”
“Oh, poznavala sam ja Constantine”, kažem.
Gospođica Skeeter odmakne pogled s prozora i pogleda me. “Ona me odgojila, jesi li to znala?”
Kimnem, želeći da nisam ništa rekla. I previše znam o toj situaciji.
“Pokušavala sam pronaći adresu njezine obitelji u Chicagu”, kaže ona, “ali mi nitko nije znao ništa reći.”
“Ni ja je nemam, gospođo.”
Gospođica Skeeter ponovno gleda kroz prozor, prema Buicku gospođe Hilly. Zatrese glavom, samo malo. “Aibileen, onaj razgovor otprije… mislim, ono što je Hilly rekla…”
Uzimam šalicu za kavu i čvrsto je brišem svojom krpom.
“Poželiš li ikad da možeš nešto… promijeniti?” pita me.
I ja si ne mogu pomoći. Zabuljim se u nju. Jer to je jedno od najglupljih pitanja koje sam ikad čula. Na licu joj je zbunjen, gadljiv izraz, kao da si je posolila kavu, a ne pošećerila.
Ponovno se vraćam pranju, pa ne može vidjeti kako prevrćem očima.
“Oh, ne gospođo, sve je u redu.”
“Ali onaj razgovor otprije, o zahodu…” i baš kad je izgovorila tu riječ, gospođa Leefolt uđe u kuhinju.
“A tu si, Skeeter.” Gleda nas malo čudno. “Oprostite, jesam li… nešto prekinula?” Obje ondje stojimo i pitamo se što je čula.
“Moram požuriti”, reče gospođica Skeeter. “Vidimo se sutra, Elizabeth.” Otvara stražnja vrata i kaže: “Hvala ti za ručak, Aibileen”, i nestane. Odlazim u blagovaonicu i počinjem raščišćavati stol za kartanje.
I baš kao što sam i mislila, gospođa Leefolt dolazi za mnom, s nervoznim

SLUŠKINJE

17

osmijehom na licu. Vrat joj je nakostriješen kao da se priprema nešto me upitati. Ne voli kad razgovaram s njezinim prijateljicama a ona nije prisutna, nikad to nije voljela. Uvijek želi znati što govorimo. Prolazim pokraj nje i ulazim u kuhinju. Stavljam Curicu u njezin visoki stolac i počinjem čistiti pećnicu.
Gospođa Leefolt me i tu slijedi, baca pogled na kutiju Criscoa, kao da je provjerava. Curica pruža ruke prema mami i hoće da je ona podigne, ali gospođa Leefolt otvara ormarić i pravi se da je ne vidi.
Onda s treskom zatvara ormarić, otvara drugi. Na kraju samo stoji ondje. Ja sam na podu, na koljenima. Uskoro mi je glava tako duboko u pećnici da izgleda kao da se hoću ubiti plinom.
“Ti i gospođica Skeeter izgledale ste kao da ste razgovarale o nečemu vrlo ozbiljnom.”
“Ne, gospođo… samo me pitala da li hoću nešto stare odjeće”, kažem i zvučim kao da govorim iz bunara. Mast mi se sad već cijedi po rukama.
Tu unutra smrdi kao nečije pazuho. Ne treba dugo i znoj mi se cijedi niz lice i svaki put kad se počešem, na lice mi se prilijepi skorena mast.
Mora da je to najgore mjesto na svijetu, unutrašnjost pećnice. Kad si unutra, ili je čistiš, ili se pečeš. Jednostavno znam da ću noćas sanjati da sam zaglavila unutra i da je plin otvoren. Ali svejedno držim glavu u tom odvratnom mjestu jer radije bih bila bilo gdje nego odgovarala na pitanja gospođe Leefolt o tome što mi je gospođica Skeeter htjela reći. Kad me je pitala želim li promijeniti nešto.
Nakon nekog vremena, gospođa Leefolt otpuhne i ode van, pod nadstrešnicu. Valjda traži mjesto gdje će mi izgraditi novi zahod za obojene.