4. SOKRATOVA ETIKA

Potraga za onim stalnim i općevrijednim od posebne je važnosti u etici, jer da bi čovjek dobro radio mora znati što to dobro jest; ili, da bi dobro živio mora znati što to dobar život jest. Zbog toga je Sokrat toliku pažnju posvećivao definicijama; jer je jasna spoznaja istine od ključnog značaja za ispravno vođenje života. Sokrat je uvjeren da jednom kada je netko spoznao što je to dobro, on više neće činiti zlo. ˝Znanje se traži kao sredstvo za moralno djelovanje.˝[3] Sokrat je na ovaj način, tvrdeći da će čovjek koji zna što je dobro i činiti dobro, poistovjetio znanje i vrlinu. Problem koji se nameće u Sokratovom etičkom intelektualizmu pristiže nam iz svakodnevnog iskustva. Naime, svi smo svjesni toga da čovjek iako zna što je dobro ipak čini zlo. Očito znanje o onom što je dobro nije ujedno i dovoljno da čovjek tako i postupa. Zašto onda Sokrat uči nešto što je evidentno krivo? Jedno od objašnjenja jest i da znanje o kojem ovisi dobro djelovanje nije bilo kakva vrst ˝apstraktnog znanja˝, već se radi o istinskom osobnom uvjerenju[4] da je nešto dobro. Ukoliko prihvatimo ovakvo shvaćanje znanja o kojem Sokrat govori, postaje nam jasnije zašto je naučavao nešto što se u tolikoj mjeri protivi iskustvu. Onaj tko čini zlo, nastavlja Sokrat, griješi samo zato jer krivo spoznaje što je dobro; griješi jer mu je spoznaja dobra mutna i nejasna. Nemoguće je da griješi iz nekog drugog razloga jer ništa nije jače od uma tj. nije moguće da prosudbu onog tko je spoznao što je dobro pomute strasti. Dobro djelovanje je ˝ [...] ono koje služi istinskoj čovjekovoj koristi, u smislu povećanja njegove istinske sreće.˝[5] Naravno, to ne znači da čovjek u uvećavanju vlastite sreće smije postati rob užitaka, jer mudar čovjek uviđa da je bolje biti pod vlastitim nadzorom nego bez njega. Sokrat uči da se ˝ Sloboda stiče umnim udešavanjem težnji.˝[6] U tom je smislu u životu ključna umjerenost, jer je tek umjeren čovjek istinski slobodan čovjek. Stoga i predavanje nasladi mora biti s mjerom, jer u nasladi stvarno uživa samo onaj koji nije rob iste. Um dakle mora upravljati životom težeći prema uvećavanju svoje sreće, a rukovodeći se pritom načelom umjerenosti.

Iz izjednačavanja znanja i vrline slijede dvije posljedice: vrlina je samo jedna - znanje o onome što je istinski dobro za čovjeka; i drugo, vrlina se očito može učiti. Drugim riječima, ukoliko je čovjek samim znanjem o tome što je dobro predodređen da djeluje kreposno, a znanje je nešto što se stiče poučavanjem, tada se vrlina može učiti.[7] Zaključimo dakle što smo rekli o Sokratovoj etici. Sokratova etika je intelektualistička tj. on je uvjeren da čovjek koji zna što je dobro neće činiti zlo. Na taj način izjednačuje znanje i krepost. S obzirom na to da Sokrat smatra da ne postoji sukob između znanja o onom što je dobro i dobrog djelovanja (jer ništa nije jače od uma) njegova je etika i optimistična. Aristotel mu je s pravom prigovorio da je naglašavajući moć uma u ravnanju čovjekovim životom, zaboravio na iracionalne dijelove duše i na moralnu slabost, i u tom smislu njegova je etika uistinu manjkava. Ali, Sokratu u jednom moramo odati priznanje: temelj svoje etike postavio je u ljudsku prirodu i dobro ljudske prirode kao takve. Na taj način je potvrdio temelj racionalne etike: dužnosti nisu proizvoljne zapovijedi ili zabrane već imaju svoj temelj u ljudskoj prirodi. Moralni zakon treba sagledavati s obzirom na ljudsku prirodu kao takvu. Nadalje, u sukobu sa Sofistima Sokrat je uočio da su etičke vrednote nepromjenjive i pokušao ih je odrediti općim definicijama kako bi bile vodilje i norma ljudskog ponašanja.