Europski Parlament: Ovlasti I Odnosi S Nacionalnim Parlamentima
In:
Submitted By steinerobert Words 6396 Pages 26
SVEUČILIŠTE U ZAGREBU
FAKULTET POLITIČKIH ZNANOSTI
Politička teorija europske integracije
ESEJ
EUROPSKI PARLAMENT: OVLASTI I ODNOSI S NACIONALNIM PARLAMENTIMA
Mentor: Student: prof. dr. sc. Hrvoje Špehar Robert Steiner
Zagreb, rujan, 2013.
SADRŽAJ
POVIJEST EUROPSKOG PARLAMENTA 3 OVLASTI 4 Postupno povećanje ovlasti 4 Ustavne ovlasti i ovlasti ratifikacije 5 Zakonodavne ovlasti 5 Redovni zakonodavni postupak 7 Posebni zakonodavni postupak 9 Proračunske ovlasti 10 Proračunski postupak 11 Nadzorne ovlasti 12 SURADNJA S NACIONALNIM PARLAMENTIMA 14 Odnos Hrvatskog Sabora i Europskog parlamenta 16 Supsidijarnost i proporcionalnost 16 Prijeporno pitanje zakonodavne premoći nacionalnog i Europskog parlamenta 19 Parlamentarna superiornost u Ujedinjenom Kraljevstvu 19 Primjer sukoba nacionalnih zakona i pravnih akata Europskog parlamenta 20 Sukob Ujedinjenog Kraljevstva i EU oko kratke prodaje 20 ZAKLJUČAK 21 LITERATURA 22
POVIJEST EUROPSKOG PARLAMENTA
Začetak Europskog parlamenta može se naći u Zajedničkoj skupštini (engl. Common Assembly) koja je bila čisto konzultativna skupština uspostavljena 1951. godine Ugovorom o osnivanju Europske zajednice za ugljen i čelik (EZUČ), poznatog kao i Pariški ugovor. Potpisan je 18. travnja 1951. između Belgije, Francuske, Zapadne Njemačke, Italije, Luksemburga i Nizozemske. 1993. EZUČ postaje dijelom Europske unije, a sam ugovor je istekao 23. srpnja 2002., pedeset godina nakon stupanja na snagu.
Skupština se nije spominjala u Schumanovom planu iznesenom 9. svibnja 1950. od strane francuskog ministra vanjskih poslova Roberta Schumana. Koncept je predložio francuski političar i ekonomist Jean Monnet drugog dana pregovora o Pariškom ugovoru kao način praćenja i pružanja protuteže Visokom povjerenstvu (engl. High Authority).
Institucija Zajedničke skupštine na taj je način pružila demokratski legitimitet koji je zahtijevala Zajednica, iako su joj ovlasti bile ograničene. Članak 20. Ugovora o EZUČ odnosi se na predstavnike naroda što pokazuje da su autori htjeli napraviti razliku između Zajedničke skupštine i ostalih tradicionalnih skupština uspostavljenih u okviru međunarodnih organizacija, a koji se sastoje od predstavnika nacionalnih vlada. Zajednička skupština bila je prva međunarodna skupština temeljena na parlamentarnom modelu. Članak 21. Ugovora o EZUČ objašnjava da je ona „sastavljena od delegata koje parlamenti svake od država članica će biti pozvani da odrede iz redova vlastitog članstva jednom godišnje, ili koji će se birati izravnim općim pravom glasa, u skladu s postupkom koji određuje svaka pojedina visoka ugovorna stranka“.
Nakon potpisivanja Ugovora o osnivanju Europske obrambene zajednice (engl. European Defence Community (EDC)) dana 26. svibnja 1952. ministri vanjskih poslova Šestorice zatražili su od Zajedničke skupštine, već u rujnu 1952., da izradi nacrt Ugovora o Europskoj političkoj zajednici (engl. European Political Community). Skupština EZUČ stoga je postala Osnivačka skupština nazivana Ad Hoc skupština. Europska politička zajednica trebala je biti kombinacija postojeće EZUČ i Europske obrambene zajednice, no, kada je postalo jasno da francuska Nacionalna skupština neće ratificirati Ugovor o Europskoj obrambenoj zajednici, projekt je propao 1954. godine.
Nakon osnivanja Europske ekonomske zajednice (EEZ) i Europske zajednica za atomsku energiju (EAEC ili Euratom) 1957., dogovoreno je da će jedna skupština imati ovlasti i odgovornosti koje EEZ i EAEC Ugovori dodjeljuju njoj. Jedna Skupština će također zamijeniti Zajedničku skupštinu EZUČ i uživati iste ovlasti i odgovornosti (članak 1. i 2. Konvencije o pojedinim institucijama zajedničkim Europskim zajednicama).
Jedna Skupština sazvana je po prvi put od 19. do 21. ožujka 1958. Upravo od svog prvog zasjedanja usvojen je naziv Europska parlamentarna skupština. Nekoliko godina kasnije, 30. ožujka 1962. je postala je poznata kao Europski parlament. Taj naziv postao je služben Jedinstvenim europskim aktom 1986.
Biran neposrednim općim izborima od 1979., Europskom parlamentu su se ovlasti povećavale kako su se Europske integracije nastavile i, u novije vrijeme, kako je 2001. Ugovor iz Nice stupio na snagu.
OVLASTI
Postupno povećanje ovlasti
Zamjena doprinosa država članica od strane vlastitih sredstava Zajednice dovelo je do prvog povećanja proračunskih ovlasti Parlamenta na temelju Ugovora iz Luksemburga (engl. Budgetary Treaty of 1970), koji je potpisan 22. travnja 1970. Drugi ugovor o istoj temi (engl. Budgetary Treaty of 1975) jačanja ovlasti parlamenta, potpisan je u Briselu 22. srpnja 1975.
Jedinstveni akt pojačao je ulogu Parlamenta u određenim zakonodavnim područjima (postupak suradnje) i učinio pristupanje i ugovore o pridruživanju njegovom ovlasti.
Ugovor iz Maastrichta iz 7. veljače 1992. je uvodeći proceduru suodlučivanja u pojedinim područjima zakonodavstva i proširenjem postupka suradnje u ostalim područjima, označio početak preobrazbe Parlamenta u ulogu su-zakonodavca. Dao je Parlamentu moć konačnog odobrenja članova Komisije, što je predstavljao važan korak naprijed u stjecanju političke kontrole Parlamenta nad Europskom izvršnom vlasti.
Ugovor iz Amsterdama potpisan 2. listopada 1997. proširio je postupak suodlučivanja na većinu područja zakonodavstva i reformirao postupak, stavljajući Parlament kao su-zakonodavca na ravnopravnoj osnovi s Vijećem (Vijeće Europske unije koje se još naziva i Vijeće ministara). Imenovanje predsjednika Komisije učinjeno je predmetom odobrenja Parlamenta, te je on time dodatno povećao svoju kontrolu nad izvršnom vlasti. Ugovor iz Nice iz 26. veljače 2001. dodatno je proširio opseg postupka suodlučivanja.
Lisabonski ugovor od 1. prosinca 2007. predstavlja još jedan važno proširenje primjene kvalificirane većine u Vijeću (koristeći novi princip) i primjene postupka suodlučivanja na nekih 45 novih zakonodavna područja. Suodlučivanje se od tada zove uobičajeni zakonodavni postupak, i postaje najkorišteniji postupak donošenja odluka te obuhvaća osobito važne teme kao što su zajednička poljoprivredna politika te pravosuđe i sigurnosna politika. Štoviše, uloga parlamenta u pripremi budućih amandmana ugovora je povećana.
Ustavne ovlasti i ovlasti ratifikacije
Od potpisivanja Jedinstvenog europskog akta Parlament mora odobriti sve ugovore o pristupanju novih država članica kao i ugovore o pridruživanju. Jedinstvenim europskim aktom utvrđeno je da se taj postupak primjenjuje i na međunarodne sporazume koji značajno utječu na proračun Zajednice (zamijenivši postupak mirenja uveden 1975.). Ugovorom iz Maastrichta uveden je postupak suglasnosti i za ugovore koji ustanovljuju poseban institucionalni okvir ili uključuju izmjene nekog akta usvojenog postupkom suodlučivanja. Parlament također mora odobriti i akte u vezi s izbornim postupkom (od Ugovora iz Maastrichta). Od Ugovora iz Amsterdama, ako Vijeće želi iznijeti mišljenje da postoji stvarna opasnost da neka država članica teško krši temeljna načela Europske unije, prije nego što iznese svoje preporuke ili sankcije određenoj državi članici mora dobiti pristanak Parlamenta. Suprotno tomu, Vijeće mora odobriti sve izmjene Statuta zastupnika Europskog parlamenta.
Od stupanja na snagu Ugovora iz Lisabona Parlament ima pravo pokrenuti inicijativu za izmjenu ugovora i odlučuje treba li sazvati konvenciju na kojoj bi se pripremila buduća izmjena ugovora (članak 48. stavci 2. i 3. Ugovora o EU-u).
Zakonodavne ovlasti
Donošenje odluka na razini Europske unije uključuje sljedeće institucije: * Europsku komisiju koja zastupa interese Unije te osigurava neutralnost i dobru uravnoteženost prijedloga. * Europski parlament koji zastupa interese građana izravno, te ima ulogu su-zakonodavca kao i savjetodavnu ulogu. * Vijeće Europske unije koje zastupa nacionalne interese, a ujedno je i najvažniji donositelj odluka.
Osim ovih institucija, u procesu odlučivanja važnu ulogu ima i Europsko vijeće koje se sastoji od predsjednika država ili predsjednika vlada država članica Europske unije, predsjednika Europskog vijeća te predsjednika Europske komisije, te Gospodarski i socijalni odbor i Odbor regija.
Europska komisija predlaže novo zakonodavstvo, dok Vijeće i Parlament donose zakonske akte. Sama pravila i postupci za donošenje odluka u Europskoj uniji propisani su u ugovorima. Tako se svaki prijedlog za novi europski zakonski akt temelji na specifičnom članku ugovora koji je naveden kao „pravna osnova prijedloga“ čime se utvrđuje koji se zakonodavni postupak treba slijediti. Zakonodavni akti se dijele na: * uredbe, direktive i odluke koje su obvezujući akti, te * preporuke i mišljenja koji su neobvezujući pravni akti.
Uredbe su najizravniji oblik prava EU. Imaju obvezujuću pravnu snagu za sve države članice, u rangu s nacionalnim zakonima. Nacionalne vlade ne moraju poduzeti mjere i sami primjenjivati pravila EU.
EU direktive propisuju određene krajnje rezultate koji se moraju postići u svakoj državi članici. Nacionalna tijela moraju prilagoditi svoje zakone za ispunjavanje tih ciljeva, ali su slobodna odlučiti kako to učiniti. Smjernice se mogu odnositi jednu ili više država članica, ili sve od njih. Svaka smjernica određuje datum do kojeg se nacionalni zakoni moraju prilagoditi. Smjernice se koriste kako bi različite nacionalne zakone u skladu jedni s drugima, a osobito su česte u pitanjima koja utječu na funkcioniranje jedinstvenog tržišta (npr. proizvoda sigurnosnim standardima).
Odluke su europski zakoni koji se odnose na posebne slučajeve. Oni mogu doći iz Vijeća EU (ponekad i zajedno s Europskom parlamentu) ili Europske komisije. Mogu zahtijevati da organi i pojedinci u zemljama članicama ili nešto učine ili prestanu raditi nešto, a također može dodijeliti prava na njima. EU odluke su upućena određenim osobama (za razliku od propisa) i u potpunosti obvezujuće.
Postoje i pisane deklaracije koje su dokument koje predlaže do pet zastupnika o pitanju koje spada unutar EU aktivnosti, a koristi se za pokretanje rasprave o toj temi. Međutim, ne mogu se smatrati činom Parlamenta već predstavlja poziciju njegovih autora i potpisnika.
Redovni zakonodavni postupak
Stupanjem na snagu Lisabonskog ugovora, ovaj postupak suodlučivanja primjenjuje se za 75–80% zakonodavnih akata, a u njemu sudjeluju dva jednaka zakonodavca: Vijeće i Parlament.
Suodlučivanje se uz tradicionalna područja politika kao što su promet, okoliš, zaštita potrošača, slobodno kretanje roba i radnika, proširila na područja koja su prije bila u gotovo isključivoj nadležnosti Vijeća poput poljoprivrede, ribarstva i inicijative na području pravosuđa i unutarnjih poslova te na nova područja djelovanja Unije kao što su turizam, mladi i sport. Trenutno se primjenjuje na 86 navedenih područja politike i obuhvaća većinu područja nadležnosti EU-a. Procedura redovnog zakonodavnog postupaka započinje zakonodavnim prijedlogom Komisije koja ga na svoju inicijativu ili na zahtjev drugih institucija EU-a ili država članica ili na temelju građanske inicijative podnosi Parlamentu.
Zatim slijedi prvo čitanje u Parlamentu gdje predsjednik Europskog parlamenta upućuje prijedlog parlamentarnom odboru koji imenuje izvjestitelja koji je odgovoran za sastavljanje nacrta izvješća koji sadrži amandmane na predloženi tekst. Odbor glasuje o izvješću i svim amandmanima koje su na njega podnijeli drugi članovi. Europski parlament tada raspravlja i glasuje o zakonodavnom prijedlogu na plenarnoj sjednici na temelju izvješća odbora i amandmana. Rezultat je stajalište Parlamenta. Parlament može prihvatiti prijedlog bez ikakvih izmjena ili podnijeti amandmane. U rijetkim slučajevima Predsjednik može zatražiti od Komisije da povuče svoj prijedlog. Stajalište Parlamenta u prvom čitanju prosljeđuje se Vijeću. Od potpisivanja Ugovora iz Amsterdama redovni zakonodavni postupak moguće je zaključiti u prvom čitanju. Posljednjih godina prisutan je sve jači trend upravo prema postizanju dogovora u prvom čitanju.
Treći korak je prvo čitanje u Vijeću. Pripremne aktivnosti u Vijeću odvijaju se istovremeno s prvim čitanjem u Parlamentu, ali Vijeće može samo formalno provesti svoje prvo čitanje na temelju stajališta Parlamenta. Vijeće može ili prihvatiti stajalište Parlamenta, te se u tom slučaju zakonodavni akt smatra donesenim; ili donijeti izmjene stajališta Parlamenta, što predstavlja stajalište Vijeća u prvom čitanju koje se upućuje Parlamentu na drugo čitanje.
Kod drugog čitanja u Parlamentu stajalište Vijeća se prvo upućuje nadležnom odboru koji priprema preporuku za drugo čitanje te se na plenarnoj sjednici glasuje o preporuci uključujući eventualne, ali ograničene, amandmane. Moguća su četiri ishoda: 1. Parlament prihvaća stajalište Vijeća i akt se smatra donesenim; 2. Parlament ne donosi odluku unutar predviđenog roka, a u tom slučaju akt se donosi s izmjenama u prvom čitanju Vijeća; 3. Parlament odbija stajalište Vijeća u prvom čitanju, te se u tom slučaju akt ne donosi i postupak je okončan; 4. Parlament predlaže amandmane na stajalište Vijeća u prvom čitanju i prosljeđuje svoje stajalište Vijeću na drugo čitanje.
Kod drugog čitanja u Vijeću ono može ili prihvatiti sve amandmane Parlamenta, pa se u tom slučaju zakonodavni akt smatra donesenim ili ne prihvatiti sve amandmane. U potonjem slučaju predsjednik Vijeća, u dogovoru s predsjednikom Parlamenta, saziva sjednicu Odbora za mirenje.
Odbor za mirenje sastoji se od jednakog broja zastupnika EP-a i predstavnika Vijeća. Cilj je donošenje odluke o zajedničkom tekstu na temelju stajališta Parlamenta i Vijeća u drugom čitanju. Ako Odbor za mirenje ne odobri zajednički tekst, prijedlog zakonodavnog akta postaje bespredmetan i postupak je okončan. Ako Odbor za mirenje odobri zajednički tekst, on se prosljeđuje Europskom parlamentu i Vijeću na treće čitanje.
Zajednički tekst koji se ne može mijenjati istovremeno se upućuje Parlamentu i Vijeću na odobrenje. Glasovanju o zajedničkom tekstu u Parlamentu prethodi rasprava na plenarnoj sjednici. Ako Parlament i Vijeće odobre zajednički tekst, zakonodavni prijedlog smatra se prihvaćenim. Ako ga jedna ili obje institucije odbiju ili ne odgovore na vrijeme, akt postaje bespredmetan, a postupak je okončan. Može biti ponovno pokrenut samo novim prijedlogom Komisije.
Posebni zakonodavni postupak
Osim redovnog zakonodavnog postupka (suodlučivanja) postoje i posebni zakonodavni postupci koji se primjenjuju samo u posebnim slučajevima i u kojima Parlament ima samo savjetodavnu ulogu.
U određenim slučajevima navedenim u Ugovoru iz Lisabona, akti mogu biti usvojeni od strane samo Vijeća, ili rjeđe, samo Europskog parlamenta, a ne zajednički. Posebne zakonodavne procedure primjenjuju se prije svega u sljedećim područjima: * pravosuđe i unutarnji poslovi, npr. sve predmete koji se tiču ureda Europskog državnog odvjetništva, operativne policijske suradnje, mjere koje se odnose na putovnice, osobne iskaznice i boravišne dozvole, te mjere obiteljskog zakona s prekograničnim implikacijama; * proračun (vlastita sredstva, višegodišnji financijski okvir, itd.) i oporezivanje (kretanje kapitala u ili iz trećih zemalja i usklađivanje propisa o neizravnom oporezivanju); * specifične aspekte pojedinih politika, kao što su ekološke mjere fiskalne prirode, programi istraživanja i tehnološkog razvoja (međutim, višegodišnji okvirni program se donosi u skladu s redovnim zakonodavnim postupkom), socijalna sigurnost i socijalna zaštita za radnike.
U ovakvoj vrsti postupaka Vijeće EU ima ovlasti donositi odluke na temelju jednoglasnosti, uz ograničenu ulogu Europskog parlamenta. Posebne zakonodavne postupke moguće je podijeliti na one u kojima se traži suglasnost i one u kojima se traži savjetodavno mišljenje Europskog parlamenta.
Ukoliko Vijeće mora donijeti akt uz prethodnu suglasnost Parlamenta, možemo reći da zastupnici imaju svojevrsno pravo veta koje im omogućava prihvatiti ili odbiti tekst u cijelosti, bez mogućnosti predlaganja izmjena. To je slučaj s višegodišnjim financijskim okvirom i mjerama za borbu protiv diskriminacije ili za proširenje prava građana (za koje je potrebna i ratifikacija na nacionalnoj razini). Obrnuti postupak suglasnosti (primjenjuje se kod pitanja koja se tiču funkcioniranja EP-a) podrazumijeva da Europski parlament mora dobiti pristanak Vijeća.
Postupak sa savjetodavnim mišljenjem koje nije obvezujuće, odnosi se na mjere na području sigurnosti ili socijalne zaštite, fiskalne odredbe na području energetike, usklađivanje poreza na promet i neizravno oporezivanje, operativnu policijsku suradnju i na mjere u vezi intervencija tijela jedne države članice na teritoriju druge. U okviru postupka konzultacije koji se primjenjuje u oko dvadeset područja, Vijeće se konzultira s Parlamentom te Gospodarskim i socijalnim odborom i Odborom regija. Parlament može:
• odobriti prijedlog Komisije
• odbaciti ga
• ili zatražiti njegove izmjene.
Ako Parlament zatraži izmjene, Komisija će razmotriti sve izmjene koje Parlament predloži. Ako prihvati bilo koji od tih prijedloga, poslat će Vijeću izmijenjeni prijedlog. Vijeće pregledava izmijenjeni prijedlog te ga ili usvaja ili ponovno mijenja. U tom postupku, kao i u svim drugima, ako Vijeće izmijeni prijedlog Komisije, ono to mora učiniti jednoglasno.
Ishod su akti Vijeća usvojeni nakon savjetovanja Parlamenta i/ili akti Parlamenta doneseni nakon konzultacija Vijeća.
Proračunske ovlasti
Nakon stupanja na snagu Ugovora iz Lisabona, Parlament dijeli ovlast za odlučivanje o cjelokupnom godišnjem proračunu EU-a s Vijećem Europske unije i ima konačnu riječ.
Odluke Parlamenta i Vijeća o godišnjim rashodima i prihodima moraju biti u okviru godišnjih limita potrošnje utvrđenih dugoročnim financijskim planom EU-a, tj. višegodišnjim financijskim okvirom koji se utvrđuje jednom u sedam godina.
Kad je proračun EU-a donesen, Europska komisija odgovorna je za njegovo izvršavanje (ostale institucije odgovorne su za svoje administrativne proračune).
Kao neposredno izabrana institucija koja predstavlja porezne obveznike EU-a, Europski parlament provodi demokratski nadzor kako bi zajamčio da Komisija i ostale institucije pravilno raspolažu europskim sredstvima.
Na preporuku Vijeća Europske unije Parlament odlučuje o tome hoće li dati razrješnicu, tj. konačno odobrenje izvršenja proračuna u određenoj godini.
Parlament donosi odluku nakon što je njegov Odbor za proračunski nadzor pomno pregledao financijske izvještaje Komisije i izvješće o njezinim aktivnostima tijekom dotične godine. Također uzima u obzir godišnje izvješće Revizorskog suda i odgovore Komisije na eventualna konkretna pitanja zastupnika EP-a.
Parlament može također davati preporuke Komisiji u vezi s izvršenjem proračuna. Komisija mora, na zahtjev Parlamenta, izvijestiti o mjerama poduzetim s obzirom na te primjedbe i komentare.
Postupak završava davanjem, odgodom ili odbijanjem davanja razrješnice.
Parlament postupa na sličan način prilikom odobravanja financijskih izvješća drugih institucija, uključujući i svoj administrativni proračun.
Proračunski postupak
Sve institucije EU-a izrađuju svoje projekcije za nacrt proračuna prije 1. srpnja svake godine. Komisija objedinjuje te projekcije i izrađuje nacrt godišnjeg proračuna koji podnosi Parlamentu i Vijeću najkasnije do 1. rujna.
Vijeće usvaja stajalište o nacrtu proračuna i prosljeđuje ga Parlamentu do 1. listopada, zajedno s obrazloženjem svoga stajališta. Istovremeno parlamentarni odbori raspravljaju o nacrtu proračuna i svoja mišljenja dostavljaju Odboru za proračune koji je odgovoran za izradu stajališta Parlamenta.
Parlament ima rok od 42 dana u kojem treba odobriti stajalište Vijeća ili donijeti odluku o njegovim izmjenama apsolutnom većinom glasova zastupnika. Zastupnici EP-a glasuju o mišljenju koje je sastavio Odbor za proračune i svim podnesenim amandmanima, obično tijekom plenarne sjednice u listopadu.
Ako Parlament odobri stajalište Vijeća ili odbije izraziti svoje stajalište, proračun se smatra donesenim. Parlament, međutim, obično usvaja amandmane i Vijeću prosljeđuje izmijenjeni tekst. U tom slučaju, predsjednik Parlamenta odmah saziva sjednicu Odbora za mirenje. Odbor ne zasjeda ako Vijeće obavijesti Parlament u roku od 10 dana da je prihvatilo sve njegove amandmane.
Odbor za mirenje, sastavljen od predstavnika Vijeća i jednakog broja zastupnika Parlamenta, ima rok od 21 dana za postizanje dogovora o zajedničkom tekstu.
Ako Odbor za mirenje postigne dogovor o zajedničkom tekstu, Parlament i Vijeće imaju rok od 14 dana u kojem ga trebaju odobriti. Predsjednik Parlamenta tada potpisuje proračun i proglašava ga konačno donesenim.
Ako postupak mirenja ne uspije ili ako Parlament odbije zajednički tekst, Komisija podnosi novi nacrt proračuna. Ako Vijeće odbije zajednički tekst, Parlament ipak može donijeti odluku o njegovom usvajanju.
Nadzorne ovlasti
Parlament ima niz nadzornih i kontrolnih ovlasti koje mu omogućavaju nadziranje rada drugih institucija, zatim praćenje pravilne upotrebe proračuna EU-a te osiguranje odgovarajućih provedbu prava EU-e.
Europsko vijeće: Predsjednik Europskog parlamenta ima pravo održati govor na početku svakog zasjedanja Europskog vijeća u kojem predstavlja stajalište Parlamenta o pitanjima o kojima će raspravljati čelnici država i vlada.
Nakon svakog sastanka na vrhu predsjednik Europskog vijeća predstavlja Parlamentu izvješće o rezultatima sastanka.
Vijeće Europske unije: Predsjednik Vijeća Europske unije na početku i kraju svakog šestomjesečnog predsjedanja sa zastupnicima Europskog parlamenta na plenarnoj sjednici raspravlja o programu Vijeća.
Zastupnici mogu podnositi Vijeću usmena i pisana pitanja te tražiti od njega da predloži nove politike.
Vijećem za vanjske poslove trajno predsjeda Visoki predstavnik za vanjske poslove i sigurnosnu politiku. On ili njegov predstavnik sudjeluju na plenarnim raspravama o vanjskoj, sigurnosnoj i obrambenoj politici. Visoki predstavnik dvaput godišnje izvještava Europski parlament o tim politikama i njihovim financijskim posljedicama.
Europska komisija: Europski parlament ima pravo odobravanja i razrješavanja dužnosti Europske komisije. Kandidati za povjerenika od 1994. dužni su sudjelovati na saslušanjima pred Europskim parlamentom. U skladu s Ugovorom iz Lisabona čelnici država EU-a predlažu kandidata za predsjednika Komisije uzimajući u obzir rezultate europskih izbora. Kandidata tada izabire EP.
EP može Komisiji izglasati nepovjerenje i u konačnici je razriješiti dužnosti. Dosada niti jedan od osam prijedloga za izglasavanje nepovjerenja koji je podnesen Parlamentu nije bio prihvaćen. Santerova Komisija odstupila je 1999. prije no što je Parlament tražio njezinu ostavku.
EP osigurava demokratski nadzor nad Komisijom koja mu redovito dostavlja izvješća, uključujući godišnje izvješće o aktivnostima EU-a i o izvršenju proračuna. Predsjednik Komisije jednom godišnje na plenarnoj sjednici drži govor o stanju Unije. Parlament redovito poziva Komisiju da predlaže nove politike, a Komisija je dužna odgovarati na usmena i pisana pitanja zastupnika EP-a.
Europski sud: Parlament može tražiti od Suda da poduzme mjere protiv Komisije ili Vijeća ako su djelovali protivno duhu prava EU-a.
Parlament zajedno s Vijećem može tražiti od Suda da osnuje specijalizirane sudove. Na primjer, Službenički sud Europske unije osnovan je 2005. s ciljem rješavanja sporova između EU-a i njegovih službenika.
Europska središnja banka: Prije nego što Europsko vijeće imenuje predsjednika, potpredsjednika i izvršni odbor Europske središnje banke (ESB), ono se mora savjetovati s Parlamentom.
Predsjednik ESB-a na plenarnoj sjednici predstavlja godišnje izvješće banke i sudjeluje u redovnom monetarnom dijalogu s Odborom za ekonomsku politiku.
Revizorski sud: Revizorski sud Vijeću i Europskom parlamentu predstavlja godišnje izvješće o prošlogodišnjem proračunu. Na temelju izvješća Parlament odlučuje o tome hoće li Komisiji odobriti razrješnicu za njezino upravljanje proračunom EU-a.
Prije nego što Vijeće imenuje članove Revizorskog suda, ono se mora savjetovati s Parlamentom.
Europski ombudsman istražuje pritužbe zbog nepravilnosti u djelovanju institucija i tijela EU-a. Parlament izabire Europskog ombudsmana. Ombudsman izvještava Europski parlament o svom radu i zastupnicima predstavlja godišnje izvješće. U iznimnim okolnostima, na zahtjev Parlamenta Sud može razriješiti ombudsmana dužnosti. Ombudsman može samoinicijativno pokretati istrage.
Svaki građanin EU-a, osoba koja ima boravište u jednoj od država članica EU-a, trgovačko društvo ili organizacija EU-a mogu podnijeti predstavku o zakonodavstvu EU-a Europskom parlamentu.
Parlament može osnovati istražne odbore radi istrage kršenja zakonodavstva EU-a od strane država članica.
Suradnja s nacionalnim parlamentima
Europski parlament sudjeluje u uspostavi i održavanju uskih veza s nacionalnim parlamentima Europske unije. Cilj međuparlamentarne suradnje jest u prvom redu naglasiti demokratsku kontrolu i odgovornost odluka donesenih na europskoj razini. Takva suradnja jamči veću transparentnost i otvorenost postupaka odlučivanja.
Reformom ugovora nacionalni parlamenti su snažnije uključeni u institucionalne postupke, ponajviše na zakonodavnoj razini. Tako postaju jednakopravni sudionici donošenja europskih zakona, a posebno se očekuje njihova procjena poštivanja načela supsidijarnosti. Nadalje, nacionalni parlamenti aktivno doprinose dobrom funkcioniranju Unije sudjelujući u postupcima revizije ugovora i informirajući se o zahtjevima za pristupanje EU-u, kao i odobravanje tog pristupanja.
Izvješće iz siječnja 2009. predstavlja tri skupine prava nacionalnih parlamenata u okviru Lisabonskog ugovora: pravo na informaciju, pravo na aktivno sudjelovanje i pravo na prigovor.
Ugovor iz Lisabona prvi je ugovor EU koji sadrži poseban članak o ulozi nacionalnih parlamenata te sadrži ukupno 14 upućivanja na njih. Dodjeljuju im se značajna prava kao i pravo protivljenja izradi zakona koja ne poštuju supsidijarnost. Ugovora iz Lisabona često se i naziva „Ugovorom parlamenata”.
Konferencija predsjednika koja je zadužena za odnose s nacionalnim parlamentima država članica EU, donijela je u prosincu 2009. odluku o osnivanju koordinacijske skupine za odnose s nacionalnim parlamentima čiji je zadatak promišljanje o provedbi Ugovora iz Lisabona u pogledu nacionalnih parlamenata, promicanje unutarnjeg usklađivanja aktivnosti EP-a na tom području i predlaganje redovnog programa aktivnosti.
Sam Europski parlament redovito obavještava nacionalne parlamente o svojim aktivnostima, dok njegovi odbori redovito pozivaju zastupnike nacionalnih parlamenata da sudjeluju na sjednicama i razgovaraju o novim zakonodavnim prijedlozima Komisije. Također se svakih šest mjeseci zajedno s parlamentima država članica koje predsjedavaju Vijećem EU organiziraju zajednički parlamentarni sastanci na kojima se raspravlja o glavnim političkim pitanjima od interesa EU. Za odnose s nacionalnim parlamentima još su od važnosti: * Konferencija odbora za europske poslove (COSAC): obuhvaća odbore nacionalnih parlamenata nadležne za europske poslove i predstavnike iz Europskog parlamenta. Sastaje se dvaput godišnje i sastoji se od po šest predstavnika nacionalnih parlamenata svake države članice i šest zastupnika Europskog parlamenta, uključujući potpredsjednike zadužene za odnose s nacionalnim parlamentima. Od svog osnutka 1989. godine se znatno izmijenio te više nije samo platforma za razmjenu informacija već tijelo kojim su nacionalni parlamenti zastupljeni na razini EU. Svaki doprinos koji smatra primjerenim može proslijediti na razmatranje Europskom parlamentu, Vijeću i Komisiji. * Europski centar za parlamentarno istraživanje i dokumentaciju (ECPRD): obuhvaća mrežu od 70 parlamentarnih skupština od kojih je 40 iz država članica EU-a. Razvio se iz zajedničke inicijative Europskog parlamenta i parlamentarne skupštine Vijeća Europe. Njegovi ciljevi su: * promicanje razmjene informacija, ideja i iskustava o temama od zajedničkog interesa za Europski parlament i nacionalne parlamente; * jačanje postojeće bliske suradnje među odjelima za istraživanje i dokumentaciju parlamenata članova na svim informacijskim područjima te primanje, razmjena i širenje studija koje provode odjeli za istraživanje parlamenata. * Međuparlamentarna razmjena informacija o Europskoj uniji (IPEX): nacionalni parlamenti zajedno s Europskim parlamentom stvorili su vlastitu bazu podataka i internetsku stranicu www.ipex.eu. Sadrže dokumente i informacije koje podliježu parlamentarnom nadzoru a na stranicu ih postavljaju pojedinačni nacionalni parlamenti.
Odnos Hrvatskog Sabora i Europskog parlamenta
U predpristupnom razdoblju Hrvatski sabor je preko Odbora za europske integracije sudjelovao u pripremama Hrvatske za članstvo u Europskoj uniji, dok se politički dijalog između Republike Hrvatske i Europske unije provodio kroz Zajednički parlamentarni odbor Hrvatske i EU. Samo paćenje pristupnih pregovora bilo je u okviru Nacionalnog odbora (Nacionalni odbor za praćenje pristupnih pregovora s EU-om).
Ulaskom Republike Hrvatske u Europsku uniju Odbor za europske poslove, postao je središnja točka Sabora za pitanja Europske unije te je zadužena za parlamentarni nadzor i provjeru supsidijarnosti.
Odbor za europske poslove sastavlja godišnji parlamentarni Program rada koji sadrži nacrte europskih akata koja će se pomno ispitati. Specijalizirani parlamentarni odbori sudjeluju u ispitivanju od početka procesa, s obzirom da i oni mogu predlagati nacrte akata iz svog djelokruga rada koji će biti uključeni u Program rada. Nakon što se prijedlog akta u pitanju, uz odgovarajući položaj Republike Hrvatske dostavi Hrvatskom saboru, specijalizirani odbori mogu raspravljati o njima i poslati svoje mišljenje Odboru za europske poslova. Potonji, uzimajući u obzir mišljenje specijaliziranih Saborskih odbora, izvlači Zaključak o položaju Republike Hrvatske na temelju kojih Vlada Republike Hrvatske djeluje u europskim institucijama.
Provjera supsidijarnost provodi se u Odboru za europske poslove, ali proces može inicirati svaki zastupnik u Saboru, Saborski odbor, stranačka grupa u Saboru, Vlada ili na inicijativu Odbora za europske poslove.
Supsidijarnost i proporcionalnost
Načelom supsidijarnosti donošenje odluka se nastoji što više približiti građanima provjeravajući je li djelovanje na europskoj razini opravdana s obzirom na mogućnosti koje pruža nacionalna, regionalna ili lokalna razina. U praksi ovo načelo znači da Unija djeluje samo ako je njeno djelovanje učinkovitije od djelovanja na nacionalnoj, regionalnoj ili lokalnoj razini. Time se želi zaštiti pravo država članica da donose odluke i djeluju te u isto vrijeme dati legitimitet Uniji ukoliko države članice ne mogu dostatno ostvariti ciljeve nekog djelovanja „zbog opsega ili učinka predloženog djelovanja”. Izuzetak su područja u kojima EU ima isključivu nadležnost. Načelo je utvrđeno Ugovorom o Europskoj uniji u kojem se definiraju uvjeti u kojima prioritet djelovanja ima Unija, a ne države članice.
Europski parlament je bio pokretač pojma supsidijarnosti predloživši 14. veljače 1984., prilikom usvajanja nacrta Ugovora o EU-u, odredbu prema kojoj svaki put kada ugovor Uniji dodjeljuje nadležnost koja se preklapa s nadležnostima država članica, države članice mogu djelovati dok god Unija ne donese normativni akt. U rezoluciji iz 1997. Europski parlament je naveo da je načelo supsidijarnosti obvezujuće pravno načelo, no također, da se ne smije koristiti da bi se pravna stečevina dovela u pitanje niti bi smjela onemogućavati provedbu isključivih nadležnosti EU. Nadalje, rezolucijom iz 2003. Parlament je predložio uspostavljanje „mehanizma ranih upozorenja” nacionalnih parlamenata na području supsidijarnosti na temelju prijedloga Konvencije o budućnosti Europe čime bi se rješavanje nesuglasica trebalo odvijati na političkoj razini. Taj je mehanizam je naknadno uključen u Ugovor iz Lisabona. 2012. u rezoluciji Parlament predlaže daljnja ukidanja potencijalnih prepreka koji koče nacionalne parlamente u sudjelovanju mehanizama nadzora supsidijarnosti. Predlaže se i uspostavljanje odgovarajućih kriterija na razini EU na temelju kojih bi se provjeravalo poštivanje načela supsidijarnosti i proporcionalnosti.
Mehanizam ranog upozoravanja dodjeljuje nacionalnom parlamentu svake države članice dva glasa, koji se kod dvodomnih parlamenata raspoređuju tako da svaki dom ima jedan glas. U praksi to znači da svaki parlament ili parlamentarni dom ima pravo donijeti obrazloženo mišljenje, koje kod jednodomnih parlamenata vrijedi kao dva glasa, a kod dvodomnih kao jedan glas. Obrazloženo mišljenje Hrvatskoga sabora vrijedi dva glasa.
Nacionalni parlamenti 28 država članica Europske unije raspolažu s ukupno 56 glasova.
U okviru mehanizma ranog upozoravanja, nacionalni parlamenti raspolažu instrumentima žutog i narančastog kartona:
Žuti karton - Ako obrazložena mišljenja nacionalnih parlamenata o pojedinom prijedlogu zakonodavnog akta predstavljaju 1/3 glasova dodijeljenih nacionalnim parlamentima (1/4 kada je riječ o zakonodavnim prijedlozima iz područja slobode, sigurnosti i pravde) predlagatelj akta mora ga revidirati te ga može uz obrazloženje zadržati, izmijeniti i dopuniti ili povući. Za aktivaciju žutog kartona u EU28 potrebno je sakupiti 19 glasova.
Narančasti karton - Ako obrazložena mišljenja nacionalnih parlamenata predstavljaju najmanje običnu većinu glasova dodijeljenih nacionalnim parlamentima, prijedlog treba revidirati: ako ga Komisija odluči zadržati, njezino obrazloženje zajedno s obrazloženim mišljenjima parlamenata šalje se na razmatranje Vijeću i Europskom parlamentu. Ako Vijeće i EP odluče da je došlo do kršenja načela supsidijarnosti, prijedlog zakonodavnog akta povlači se iz procedure. Za aktivaciju narančastog kartona u EU28 potrebno je sakupiti 29 glasova.
Supsidijarnost je usko povezana s načelom proporcionalnosti koje pretpostavlja da djelovanje EU ne smije prekoračiti opseg potreban za postizanje ciljeva ugovora.
Europska komisija, Vijeće Europske unije i Europski parlament izravno dostavljaju Saboru sve dokumente Europske unije. Dokumenti se stavljaju na raspolaganje svim zastupnicima Hrvatskoga sabora.
Na temelju izravno dostavljenih prijedloga zakonodavnih akata svaki zastupnik, klub zastupnika i radno tijelo Sabora mogu pokrenuti postupak provjere poštovanja načela supsidijarnosti.
Postupak provodi Odbor za europske poslove. Ako utvrdi kršenje načela supsidijarnosti, Odbor za europske poslove donosi obrazloženo mišljenje koje dostavlja predsjedniku Sabora. Predsjednik Sabora obrazloženo mišljenje dostavlja Vladi, predsjednicima Europskoga parlamenta i Europske komisije te predsjedajućem Vijeća Europske unije.
Nacionalni parlamenti su Ugovorom iz Lisabona pozvani da od samog početka zakonodavnog postupka provjeravaju poštovanje tih načela. Dovoljan broj parlamenata može od institucija EU zahtijevati ponovnu provjeru prikladnosti predloženog zakonodavnog akta te obrazloženje odluke da nastave s postupkom. Odbor regija je također stekao pravo pokretanja tužbe kod povrede načela supsidijarnosti u slučaju zakonodavnih akata za čije se donošenje potrebno prethodno s njime savjetovati.
Prijeporno pitanje zakonodavne premoći nacionalnog i Europskog parlamenta
Parlamentarna superiornost u Ujedinjenom Kraljevstvu
Parlamentarna superiornost temeljno je načelo Britanskog ustava koje se provlači kroz čitav pravni sustav i daje konačnu zakonodavnu vlast parlamentu. Britanski pravnik i ustavnopravni teoretičar Albert Venn Dicey to je objasnio kao „pravo donijeti ili poništiti bilo koji zakon ... i … nijednoj osobi ili tijelu nije priznato Engleskim zakonom pravo poništiti ili ukinuti zakone Parlamenta.“ Međutim, taj pojam prevlasti je uvelike oslabljen članstvom UK u Europskoj uniji, ako ne i u potpunosti uništen.
Europski sud je naveo da je EU zakon ima neposrednu prednost nad postojećim i naknadno donošenim zakonima koji se s njim kose. Načelo nadređenosti prava EU, a ne delegacija ili privremeni prijenos ovlasti je postao temeljni stup europskog sustava. Prema Europskom sudu pravde parlamentarna premoć je zamijenjena Europskom zakonodavnom nadmoći.
Uvjeti Akta Europske zajednice iz 1972 (European Community Act 1972 ili ECA) uzdižu odluke Europskog suda za obvezujuće presedane za sve sudove i tribunale u Velikoj Britaniji. Međutim, postoje mišljenja da Europska zakonodavna premoć konceptualno proizlazi iz Akta Europskih zajednica iz 1972 i njegovih nasljednika, koji bi u teoriji mogao ukinuti budući parlament. Suprotna mišljenja tvrde da takav stav ne uzima u obzir praktične poteškoće ukidanja koje proizlaze iz silnog opsega i širine Europskih ugovora (Amsterdam, Nica i Lisabon) koji su EU proširili nadležnosti na mnoga područja politike.
Još jedan primjer osporavanja parlamentarne superiornosti je stavljanje izvan upotrebe Merchant Shipping zakona iz 1988. koji je bio u izravnom sukobu s tadašnjim EU pravom od strane Doma Lordova zbog toga što je prema Lord Bridgeu „pod uvjetima Zakona iz 1972. je oduvijek bilo jasno da je dužnost suda Ujedinjenog Kraljevstva, kada daje konačan sud, bila poništiti vladavine nacionalnih zakona ako se utvrdi da je u sukobu sa bilo kojim izravno provedivim zakonima Zajednice.“ Pokušaji da se odluka prikaže kao odbacivanje zakona na temelju obveza iz Ugovora, a ne kontradikcije s zakonima Zajednice pokušaj je održavanja pojma parlamentarne superiornosti na životu. Jedino bi stvaran i izravan izazov Parlamenta putem zakona koji je u namjernoj suprotnosti s EU zakonom pokazao stav sudova o pojmu parlamentarne supremacije.
Iako se tvrdi da „tako dugo dok Zakona iz 1972 ostaje u statutu, po delegiranju Parlamenta, Europski zakon nije višeg reda, jer su ograničenja koja za sada postavlja na vlast Parlamenta su u milosti samog Parlamenta“, jasno je da je s članstvom u EU parlamentarna premoć smanjena toliko da je gotovo uništena te se može reći da „pod Engleskim zakonom nitko nema moć poništiti ili ukinuti statut ... više nije slučaj da je Engleski zakon jedini zakon koji je primjenjiv u Engleskoj.“ Primjer sukoba nacionalnih zakona i pravnih akata Europskog parlamenta
Sukob Ujedinjenog Kraljevstva i EU oko kratke prodaje
U rujnu 2013. preliminarno mišljenje višeg savjetnika najvišeg suda u Europi, Europskog suda pravde, pozvao je sudce na odbacivanje zakona kojim se European Securities and Markets Authority-ju ili ESMA-i omogućuje pravo na zabranu kratke prodaje financijskih instrumenata u hitnim slučajevima. Zaključci nisu obvezujući ali ih sud prati u većini slučajeva, a ukoliko budu potvrđeni značajno će pojačati poziciju Londona u ograničavanju snaga EU agencija na raznim područjima politike. „Učinak toga je stvaranje mehanizma za hitno donošenje odluka na razini EU koji postaje operativan kad se nacionalne vlasti ne slažu s tim tijekom akcije … Dakle, ishod nije usuglašavanje, već zamjena nacionalnog odlučivanja s EU razinom odlučivanja. To nadilazi granice članka 114.“ navodi se u sažetku mišljenja. Slučaj kratke prodaje podnesen je protiv Europskog vijeća i Parlamenta. Nalaz će biti korak unatrag za Komisiju, koja je nastojala iskoristiti pravila jedinstvenog tržišta da bi izgradila paneuropske čuvare za nadzor financijskog sustava. Nezavisni odvjetnik sugerira da je prikladniji pravni put za pružanje takve ovlasti Članak 352, koji zahtijeva jednoglasnost između država članica, a ne natpolovičnu većinu.
ZAKLJUČAK
Europski parlament nastala od zajedničke skupštine sastavljene od delegata parlamenata država članica EZUČ. Vremenom se je preimenovao iz Europske parlamentarne skupštine u Europski parlament te postao tijelo u koje su građani zemalja članica birali direktno, stječući sve veće ovlasti. Redovni zakonodovani postupak, uveden ugovorom iz Maastrichta, dodatno je povećao zakonodavnu ovlast Europskog parlamenta koji je tako postao suzakonodavac sa Vijećem, također tijelom Europske unije.
Niz potpisanih ugovora povećao je i ustavne ovlasti Europskog parlamenta, te on tako ima pravo pokrenuti inicijativu za izmjenu ugovora, ili primjerice, ratificirati ulazak država članica.
Zakonodavni akti Europskog parlamenta su obvezujuće uredbe, direktive i odluke, te preporuke, mišljenja koji su neobvezujući pravni akti. Iako isključivo EK predlaže nove zakone, a Parlament nije u mogućnosti samostalno ih inicirati, u stvarnosti uvijek može Komisiji predložiti podonošenje prijedloga određenog zakona.
Vremenom obuhvaća sve više područja politike te većinu područja nadležnosti Europske unije. Sam postupak je poprilično složen, uključuje najviše tri čitanja tijekom kojih se Vijeće i Parlament moraju usuglasiti oko pravnog akta ili zakona. Postoji posebni zakonodavni postupak kojim se u određenim slučajevima pravni akti mogu usvojiti od strane samo Vijeća, ili rjeđe, samo Europskog parlamenta, umjesto zajednički. Posebni zakonodavni postupak dijeli se na one koji traže suglasnost i one u kojima se traži savjetodavno mišljenje Europskog parlamenta. Ugovorom iz Lisabona Parlament ima konačnu riječ i odlučuje o cjelokupnom godišnjem proračunu Europske unije zajedno s Vijećem. Također, preko odbora nadzire raspolaganje europskim sredstvima. Slično kao i u redovnom zakonodavnom postupku Vijeće i Europski parlament moraju zajednički donijeti proračun.
Parlament ima niz nadzornih i kontrolnih ovlasti koje mu omogućavaju nadziranje rada drugih institucija Europske unije.
LITERATURA
* „Hrvatski Sabor i Europska unija Edukativni letak“, Hrvatski Sabor – Služba za odnose s javnošću * Publikacija „Dobrodošli u Europski parlament“, Luxembourg: Utrd za publikacije Europske unije, 2013. * http://www.cvce.eu/obj/european_parliament-en-ad6a0d57-08ef-427d-a715-f6e3bfaf775a.html * http://www.cvce.eu/obj/the_european_political_community-en-8b63810a-e5bd-4979-9d27-9a21c056fc8d.html * www.europarl.europa.eu/ftu/pdf/en/FTU_1.3.1.pdf * http://www.europarl.europa.eu/aboutparliament/hr/displayFtu.html?ftuId=FTU_1.3.2.html * www.sabor.hr/lgs.axd?t=16&id=16705 * http://ec.europa.eu/eu_law/introduction/what_regulation_en.htm * http://ec.europa.eu/eu_law/introduction/what_directive_en.htm * http://ec.europa.eu/eu_law/introduction/what_decision_en.htm * www.sabor.hr/lgs.axd?t=16&id=16705 * http://www.europarl.europa.eu/aboutparliament/hr/0081f4b3c7/-Detaljni-postupci-izrade-zakona.html * www.sabor.hr/lgs.axd?t=16&id=16705 * http://europa.eu/rapid/press-release_MEMO-09-531_en.htm * http://www.europarl.europa.eu/aboutparliament/hr/003dcd4001/Obja%C5%A1njenje-prora%C4%8Dunskog-postupka.html * http://www.europarl.europa.eu/aboutparliament/hr/003dcd4001/Obja%C5%A1njenje-prora%C4%8Dunskog-postupka.html * http://www.europarl.europa.eu/aboutparliament/hr/00b9de8689/Funkcije-nadzora-i-kontrole.html * http://www.europarl.europa.eu/sides/getDoc.do?pubRef=-//EP//NONSGML+COMPARL+PE-415.140+02+DOC+PDF+V0//EN&language=EN * http://www.europarl.europa.eu/aboutparliament/hr/006d1cec56/Nacionalni-parlamenti-dr%C5%BEava-%C4%8Dlanica.html * http://www.ipex.eu/IPEXL-WEB/parliaments/institution/hrhrv.do * http://www.europarl.europa.eu/aboutparliament/hr/displayFtu.html?ftuId=FTU_1.2.2.html * http://www.sabor.hr/Default.aspx?sec=5668 * http://www.lawteacher.net/public-law/essays/european-union-weakens-parliamentary-supremacy-law-essay.php * http://www.publications.parliament.uk/pa/cm201011/cmselect/cmeuleg/633ii/633we02.htm * http://www.parliament.uk/documents/commons-committees/european-scrutiny/EUB%201-7.pdf * http://www.ft.com/intl/cms/s/0/93ed1ea2-1b86-11e3-b678-00144feab7de.html
