Ovaj seminarski rad kratki je prikaz najstarije hrvatske zajednice iz južnotalijanske pokrajine Molise koja obitava u posljednja tri matična očuvana sela: Kruč (Acquaviva Collecroce), Stifilić (S. Felice), i Mundimitar (Montemitro). Skupljanjem i proučavanjem literature dolazi se do zaključka kako je malo toga poznato o njihovom kulturnom naslijeđu odnosno kako nam pisani izvori daju nepotpunu sliku o identitetu i životu hrvatskog iseljeništva, u prošlosti i danas.
KLJUČNE RIJEČI: moliški Hrvati / Italija / Molise / identitet
Najmanja i najstarija hrvatska dijaspora u Europi nalazi se u južnotalijanskoj pokrajini Molise. Ljudi koji tamo žive nazivaju se moliški Hrvati i kroz gotovo petsto godina uspjeli su očuvati svoj identitet. U početku se radilo o petnaestak sela, a danas su ostala samo tri matična sela Kruč (Acquaviva Collecroce), Stifilić (S. Felice), i Mundimitar (Montemitro). Često se o njima pisalo s nedovoljno znanstveno utvrđenim podacima, pa su i rezultati istraživanja varijabilni, a ponekad i kontradiktorni. Ta istraživanja imala su za cilj dokazati da je zajednica u Molisama zaista hrvatske nacionalnosti, a ne neke tuđe. Pomalo iznenađujuće zvuči podatak da zapravo jako malo literature postoji o samim moliškim Hrvatima, o njihovom životu i kulturi. Uglavnom se radi o člancima u znanstvenim časopisima kao što su Ana Perinić (2005) Moliški Hrvati – Rekonstrukcija kreiranja i reprezentacije jednog etničkog identiteta, Petar Milanović – Trapo (1987) Moliški Hrvati te Đuro Vidmarović (1996) O povijesti i kulturnoj baštini moliških Hrvata. Ali i u njima se govori o općim stvarima koje ne preciziraju kulturnu baštinu. Nitko od autora ne zalazi dublje u jedan aspekt života moliških Hrvata. Iznenadilo me koliko malo toga ima o njihovoj kulturi, običajima i svakidašnjem životu. Piše se o jeziku, njihovom specifičnom moliško – hrvatskom dijalektu koji je zahvaljujući svojoj posebnosti postao predmet brojnih znanstvenih istraživanja. Također, u proučavanju literature sam pronašla malu knjižicu Vladimira Markotića Hrvati u Italiji i njihova pučanstva koja daje jako zanimljiv pregled podrijetla prezimena u okolnim selima pokrajine Molise. Međutim, ništa od toga nam ne daje neke konkretne etnološke podatke o samoj kulturi. Smatram da bi se trebalo više pažnje posvetiti tom pitanju jer su prema zadnjim istraživanjima posljednja moliška sela u izumiranju, odnosno u procesu talijanizacije (Milanović 1996:16). Sve se više stapa hrvatsko – moliški identitet i talijanski te nestaje kultura koju su njihovi preci donijeli sa sobom još prije pet stoljeća. Trebalo bi se raditi na tome da se ta kultura očuva i da traje i dalje prenoseći je i na mlađe naraštaje. No, postoji i jedna svijetla točka pa se javlja jedan broj mladih ljudi koji pokazuju zanimanje da bolje nauče materinji jezik i što više o domovini svojih predaka (Salopek 1996:12). Kroz ovaj seminarski rad prikazat ću povijest moliških Hrvata, njihov jezik i osobitosti jezika te običaje, plesove i pjesme kojima i danas čuvaju sjećanje na svoj kulturni identitet.
Iako nemamo točan podatak o vremenu dolaska Hrvata u Molise, ipak se sa sigurnošću može smatrati da se emigracija hrvatskog stanovništva dogodila krajem petnaestog i početkom šesnaestog stoljeća. Svi autori navode iste podatke o podrijetlu i kretanju emigracija iz Hrvatske. To su povijesni podaci i svi se slažu o vremenu, ali ne i o području s kojeg su emigrirali. Prodor Turaka na Balkan između četrnaestog i petnaestog stoljeća imalo je tragične posljedice i za Hrvate. U toj teškoj situaciji mnogi su napustili svoja mjesta bježeći u susjedne zemlje kao što su Rumunjska, Mađarska, Slovačka, Češka, Austrija i Italija. Početkom šesnaestog stoljeća, bježeći pred Turcima, Hrvati su stigli u južnu Italiju. U tom razdoblju petnaest hrvatskih sela između rijeke Trigno i Biferno na padinama Apenina, u pokrajini Molise.
To je područje bilo pogođeno kugom i potresom pa su nove pridošlice dobro došle od strane talijanske vlasti da nasele opustošena područja. Među malim brojem povijesno sačuvanih dokumenata o doseljavanju Hrvata u Italiju svakako se ubraja natpis na župnoj crkvi u Palati (nekada hrvatsko selo) Hoc primum Dalmatiae gentes incoluare ac a fundamentis erexere templum anro MDXXXI (Ljudi iz Dalmacije prvi naseliše ovaj grad i iz temelja sagradiše ovaj hram 1531. godine).
Sintagma S one bane mora postala je na neki način simbol identifikacije moliških Hrvata. Ona govori da su stigli iz zemlje preko puta, a velika većina stanovništva zapravo ništa više niti išta drugo zna o svom podrijetlu. Postavlja se pitanje odakle su došli moliški Hrvati. Različiti znanstvenici dali su različite odgovore. Prema Badurini moliški Hrvati došli su iz Istre, a Aranza i Hraste smatraju da su stigli iz okolice Zadra. Rešetar ih smještava u područje Neretve. Prema Ujeviću, Popoviću i Šimundiću Hrvati su došli u Molise iz zapadne Hrecegovine, iz okolice i zaleđa Makarske. Sa velikom vjerojatnošću može se utvrditi da su moliški Hrvati nisu došli s druge strane Jadrana, tj. kraja između Cetine i Neretve.
Imajući u vidu emigraciju na području Zadra i Šibenika za vrijeme turskih pustošenja, obzirom na primjese čakavštine u štokavsko ikavskom dijalektu i na neka prezimena u Molisama koja se mogu naći na tom području, može se ustvrditi da su moliški Hrvati zapravo došli s područja između Zrmanje i Neretve (Milanović 1987 – 1988:322).
Današnji moliško hrvatski dijalekt neobičan je rezultat jezične evolucije, tijekom koje je dolazilo do kompleksnih jezičnih dodira i interferencije raznih idioma. Smatra se da je ishodišni sustav bio zapadno štokavski ikavski govor, s ponešto starijom novoštokavskom akcentuacijom. Perinić navodi kako je jezik u moliških Hrvata najvažnije i najsnažnije identifikacijsko obilježje ove zajednice. Za jezik rabe jednostavnu sintagmu na našo, kojom se određuju i razgraničavaju u odnosu na susjedne talijanske dijalekte, a i od standardnog talijanskog jezika. Jezikom su se određivali i jezikom su se uvjetovali (Perinić 2006:95).
Za razliku od Perinić, Holjevac navodi kako moliški Hrvati vole svoj jezik, iako nemaju posebno razvijenu narodnu svijest. To im nadomještava lokalni patriotizam: ljubav za svoj grad, za svoje ljude i za svoj jezik. Mnogi od tih Hrvata mislili su da se, osim u njihova tri gradića nigdje više na svijetu ne govori njihovim jezikom. Ako se uzme u obzir da im je sve talijansko: crkva, općina, škole i sav javni život, čudno je kako su mogli očuvati jezik, makar samo i u obitelji. Razlog tome je osamljenost njihovog kraja koji je teško pristupačan (Holjevac 1968:317). Uz to što su bila najveće hrvatske naseobine, sva tri sela u unutrašnjosti, prilično izolirana, međusobno nisu udaljena, a podalje su od talijanskih naselja. Mundimitar i Filič smješteni su na vrhu brežuljaka, a Kruč na padini jednoga od njih. Međutim, danas je situacija itekako drugačija, a višestoljetno čuvanje jezičnih posebnosti sve više slabi.
Hrvatski književni jezik im je teško razumljiv, jer im osim modernih oblika i znanstvenih izraza, smeta i sintaksa, koja je kod njih pretrpjela najviše talijanskog utjecaja. Budući da njihov jezik sadrži mnogo prilagođenih talijanskih riječi, nama može zvučati strano, ali hrvatski jezični elementi su u njemu i danas prepoznatljivi. Kad se govori o običnim pojavama svakidašnjeg života, osobito o kućanskim poslovima, znaju se veoma lijepo izraziti na svom dijalektu i lako ih je razumjeti. Ali čim se u razgovoru dotaknu nekih novih pojava, moraju se poslužiti talijanskim jezikom. Svi među sobom govore hrvatski. Ovdje vidimo kako privatna i javna sfera društva razgraničavaju upotrebu materinjeg jezika. Dijalekt im je poprilično izmijenjen i arhaičan, ali nije puno suprotan našem književnom jeziku. Treba uz to naglasiti da se u rječniku tamošnjih Hrvata sačuvalo starijih hrvatskih naziva za mnoge stvari za koje mi danas upotrebljavamo strane izraze (Holjevac 1968:317).
Proučavajući povijest velikih i malih naroda te jezičnih i etničkih zajednica uočava se kako su pjesme i plesovi odigrali veliku i važnu ulogu u očuvanju i prenošenju njihovog kulturnog i povijesnog identiteta, a to se vidi i opaža i kod moliških Hrvata.
Mali broj pjesama i plesova moliških Hrvata na jasan i jednostavan način izražava njihovo životno iskustvo ispunjeno emotivnim i mentalnim komponentama: ljubavlju, poštenjem, dobrotom, radošću, tugom i nesrećom s tekstovima pretežno lirskog i rodoljubnog pa i duhovnog karaktera. Te pjesme svojim značajkama i porukom zaslužuju da ih se predstavi. Zahvaljujući usmenoj predaji, moliško – hrvatskoj obitelji i neumornom radu pojedinih entuzijasta kulturna se baština očuvala do danas. Ono što predstavlja problem jest činjenica da njihova književnost nije na pravi način predstavljena znanstvenoj javnosti. Općenito, slabo smo upoznati da uopće postoji njihova književnost, a kamoli kakvog je sadržaja.
Po izrazu i adaptaciji njihove pjesme pripadaju lokalnom području. Proučavajući njihovu kulturu pronalazimo sve veći broj podataka o moliškim pjesmama i plesovima. Ispitivanjem stilskih i ritmičkih karakteristika uočene su sličnosti s nekim postojećim hrvatskim narodnim pjesmama iz zapadne Hercegovine, kao i iz srednje i južne Dalmacije. Pjesme koje motivski obrađuju odlazak djevojaka na polje mogu se u velikom broju pronaći i na prostoru Hrvatske. Budući da su u moliških Hrvata te pjesme očuvane uz svadbene običaje, vjerojatno je riječ o jednoj od varijanti ovih usmenih pjesama koje su doseljenici donijeli iz domovine i usmenom predajom pronosili budućim naraštajima.
Govoreći o hrvatsko – moliškoj poeziji ne smije se zaboraviti da se ona prenosila s naraštaja na naraštaj usmenom predajom. Nije ni čudo što su pjesme do nas dospjele osiromašene i nepotpune. Ali upravo kroz te pjesme, iako su necjelovite, osjeća se duh naroda koji je znao izraziti svoje jednostavno, seosko iskustvo. Hrvatsko – moliških folklor , a na poseban način narodna poezija, nisu dovoljno poznati široj publici. Pjesme i plesovi moliških Hrvata još i danas žive zahvaljujući grupi mladih entuzijasta koji su 1995. godine u mjesecu svibnju osnovali kulturno – umjetničko društvo MAJA (Kačurov 1996:27).
Milanović navodi kako se hrvatsko – moliški jezik sačuvao sve do naših dana. Međutim, on govori o razdoblju 80 – ih godina prošlog stoljeća, pa samim time postaje upitno kako to možemo primijeniti na naše vrijeme i možemo li reći da se i danas jezik sačuvao. Što se tiče njihovog folklora, malo toga je ostalo sačuvano. 1. svibanj obilježavaju jednom veliko povorkom i tu se radi o svetkovini plodnosti i zahvalnosti za darove prirode. Naziva se fešta od maja, a neke njezine karakteristike mogu se vidjeti u talijanskom folkloru, ali također i u hrvatskom. Tradicija proslava petaka u svibnju sačuvala se u Mundimitru. Radi se o svečanim procesijama kroz sve petke u svibnju. U Kruču je prije četrdeset godina posljednji put bila svečana procesija prvog petka u svibnju, dok su se u Mundimitru i Stifiliću slavili svi petci u mjesecu. Danas se još jedino slavi u Mundimitru posljednji petak u svibnju. Od raznolikih božićnih običaja još se jedino sačuvao Badnjak. Gotovo se potpuno izgubio običaj smrčke, ali u posljednje vrijeme pokušava se obnoviti. Naime, na Badnju večer prije mise polnoćke pripreme se drva na trgu pred crkvom. Napravi se nosač od željeza, visok oko dva metra u obliku pitara za cvijeće pa se u njega stave drva i zapale se. Smrčka je simbol blagdana svjetlosti. Što se tiče Uskrsa, svi su običaji zaboravljeni, pa čak i bojanje jaja (Milanović 1987 – 1988:329).
Što se tiče običaja vezanih uz ženidbu, danas se ništa nije sačuvalo što bi moglo podsjećati na stari kraj u Hrvatskoj. Na tom području potpuno su se asimilirali s talijanskim stanovništvom. Sve do kraja osamnaestog stoljeća nosili su svoje specifične haljine, a zatim su se ubrzo prilagodili talijanskom stanovništvu (Ibid).
ZAKLJUČAK
Radi očuvanja jezičnog blaga i drugih tradicija u Stifiliću je 1968. godine osnovano kulturno umjetničko društvo Naš jezik, koje nekoliko godina izdaje časopis pod istim imenom. Zamijenio ga je časopis Naš život (od 1986 do 1988.godine), da bi od 2002. godine počelo izdavanje časopisa Riča živa, koji izlazi četiri puta godišnje. U moliško hrvatskim mjestima očuvanju tradicije, folklora i jezika pridonose amaterska mjesna kulturno – umjetnička društva; 1999. godine osnovana je Zaklada Agostina Piccoli, nevladina, neprofitna organizacija radi istraživanja i očuvanja moliško hrvatske kulturne baštine.
Izdana su dva rječnika (jedan koji obrađuje kručki, a drugi govor u Mundimitru) i gramatika moliško hrvatskog jezika. Hrvatska matica iseljenika surađuje s moliško hrvatskom zajednicom od osnutka Odjela za hrvatske manjine, a utemeljila je i manifestaciju Tjedan Moliških Hrvata da bi se brojnim priredbama posvetila pozornost i predstavila moliško hrvatska zajednica. U svrhu bolje zaštite hrvatske manjine u Italiji, odnosno talijanske manjine u Hrvatskoj, u Zagrebu je 5. studenog 1996. godine potpisan Sporazum između Republike Hrvatske i Talijanske Republike o zaštiti manjina koji čini pravni temelj za ujednačenije reguliranje obostranog pravnog položaja manjina. Tim ugovorom hrvatskoj se manjini jamči slobodno izražavanje kulturnog identiteta i naslijeđa, uporaba materinskog jezika u privatnom i javnom životu te osnivanje i održavanje vlastitih kulturnih ustanova i udruga. Moliški Hrvati i Zajednice Hrvata Rima, Trsta i Milana osnovali su 2001. godine Savez hrvatskih zajednica u Italiji (Čižmić, Sopota i Šakić 2005:296).
Literatura koja govori o moliškim Hrvatima je dosta starijeg datuma pa zbog toga postaje diskutabilna za današnje doba. Od posljednjih istraživanja prošlo je više od 20 godina i zbog toga nismo upućeni u sadašnje stanje. Članak Ane Perinić je najnovijeg datuma, ali ona donosi samo pregled moliških Hrvata kroz povijest s njihovim karakteristikama, a ne donosi nikakve nove spoznaje koje nam mogu pomoći u razumijevanju njihovog kompleksnog identiteta.
Moliški Hrvati su čudo zbog činjenice što su se održali pet stoljeća u totalnoj dijaspori, što znači bez ikakvih veza s matičnim narodom, njegovom kulturom i jezikom. Umjesto da se razmišlja o načinu na koji im pomoći da sačuvaju materinji jezik i etničku stabilnost, moliški Hrvati postaju predmet, s jedne strane znanstvenog interesa, posebno jezikoslovaca, a s druge strane predmet političkog licitiranja s njihovom narodnom pripadnošću. Na taj način uz sav uloženi trud, moliški Hrvati nikad neće dobiti pravu pomoć u zadržavanju svog identiteta. Međutim, možda im naša pomoć i nije potrebna. Perinić navodi, a i ja se slažem s njom, da će se oni sami snaći u ovoj borbi. Ako je u petsto godina uspješno očuvana svijest o pripadnosti onoj zemlji preko mora, današnje doba ne može to tako lako izbrisati.
LITERATURA
ČIŽMIĆ, Ivan; SOPOTA, Marin; ŠAKIĆ, Vlado. 2005. Iseljena Hrvatska. Zagreb: Golden Marketing – Tehnička knjiga
HOLJEVAC, Većeslav. 1968. Hrvati izvan domovine. Zagreb: Matica hrvatska
MARKOTIĆ, Vladimir. 1970. Hrvati u Italiji i njihovo pučanstvo. Rim
PERINIĆ, Ana. 2006. Moliški Hrvati – Rekonstrukcija kreiranja i reprezentacije jednog etničkog identiteta. Etnološka tribina 36, 91-106.
PICCOLI, Agostina; SAMMARTINO, Antonio (MARČEC, Snježana; MENAC – MIHALIĆ, Mira). 2006. Dizionario dell idioma croato – molisano di Montemitro – Rječnik moliškohrvatskoga govora Mundimitra. Montemitro, Zagreb
TJEDAN MOLIŠKIH HRVATA: ZAGREB, 16. – 21.6.1996. 1996. Zagreb, Hrvatska matica iseljenika
VIDMAROVIĆ, Đuro. 1996. O povijesti i kulturnoj baštini Moliških Hrvata. Književna rijeka 2/3, 77-81.
SAŽETAK Prodorom Turaka u petnaestom i šesnaestom stoljeću započele su emigracije Hrvata u susjedne i prekooceanske zemlje. Među tim zemljama je i Italija, a Hrvati koji tamo žive nazivaju se Moliški Hrvati. To je najmanja i najstarija hrvatska dijaspora, a najvjerojatnije su došli s područja Zrmanje i Neretve.
Moliški Hrvati posebno se cijene zbog njihovog specifičnog moliško – hrvatskog dijalekta koji je predmet brojnih istraživanja. Hrvatski jezik im je težak i nerazumljiv pa to otežava komunikaciju s ljudima iz njihove pradomovine. Njihov dijalekt je pomalo arhaičan i neizmijenjen više stoljeća, ali je i pretrpio i postupnu talijanizaciju.
Njihov folklor je već sada u postupnom odumiranju, ali zahvaljujući grupi entuzijasta i usmenoj predaji zadržao se do danas. Međutim, većinu običaja su potpuno zaboravili kao što su to običaji vezani za Uskrs, Božić, ženidbu… Narodna poezija, kao i moliški folklor slabo su poznati široj publici. Pjesme su se prenosile usmenim putem i zbog toga su često puta necjelovite i osiromašene, ali unatoč tome u njima se osjeti seosko iskustvo koje se prenosi na čitatelja.
Iako su moliški Hrvati priznati kao manjina, njihov jezik se ne koristi na javnim mjestima već samo u obiteljskom okruženju, pa zbog toga postoji opasnost od izumiranja najstarije hrvatske dijaspore, moliških Hrvata.
