SVEUČILIŠTE U ZADRU
ODJEL ZA KULTURU I TURIZAM
Kolegij: Socijalna psihologija

Marija Marinac

Kako smanjujemo kognitivnu disonancu (spoznajni nesklad)?

-ESEJ-

Zadar, prosinac 2012.
Kako smanjujemo kognitivnu disonancu (spoznajni nesklad)?

Kognitivna disonanca označava ono stanje u ljudskoj psihi kad se unatoč stavu, promjeni mišljenje pojedinca. Promjena stava može se dogoditi kao posljedica persuazije ili kao posljedica promjene ponašanja (Bohner, 2003). Persuazija su procesi čiji su ishod promjena ili formiranje stave; odgovor na argument. Osim persuazivnim djelovanjem, promjena stava se može dogoditi i kao posljedica određenog ponašanja. Najpoznatija teorija koja je nastojala objasniti ovu vrstu promjene stava je teorija kognitivne disonance.
Prema Leonu Festingeru (1967), kognitivna disonanca je postojanje nesukladnih odnosa među kognicijama pojedinca: njegovim znanjima (informacijama, mišljenjima,vjerovanjima) o samome sebi, nečijem ponašanju i svojoj okolini. Do kognitivne disonance može doći radi logičke nekonzistencije među kognicijama, primjerice logički nekonzistentno bi bilo reći je oblačno vrijeme, a jasno se vidi da je sunce. Kognitivna disonanca može također nastati zbog nekonzistentnosti među definicijama različitog opsega. To se događa kad je jedna kognicija uključena u drugu, općenitiju. Na primjer, biti student, a ne izlaziti na ispitne rokove bi trebalo biti disonantno, jer je dio definicije studenta to da daje ispite. Konačno, kognitivna disonanca može nastati kao posljedica nekonzistentnosti određene kognicije s prethodnim iskustvom. Na primjer, iz iskustva znamo da predmet koji ispustimo iz ruke pada na pod. Kad se u nekoj situaciji to ne bi dogodilo, ta bi pojava bila disonantna s našim prethodnim iskustvom.
Kada se osoba ponaša na način koji nije u skladu s njezinim stavovima ili uvjerenjima, vjerojatno će zbog toga doživjeti kognitivnu disonancu. Na primjer, ako osoba puši, i zna da je to štetno može se naći u toj situaciji jer su pušenje i znanje da je ono štetno međusuobno disonantni.
Pri mijenjaju stava, osobito su snažni učinci samopersuazije. Samopersuaziju su među prvima koristili Janis i King (1954, prema Gordijn, De Vries i Postmes, 2001) u svojim eksperimentima s igranjem uloga. To i kasnija istraživanja pokazala su da sudionici koji imaju zadatak smišljati argumente za ili protiv određenog stava, vjerojatnije mijenjaju vlastiti stav nego kada su samo izloženi tunim argumentima – samopersuazija dovodi do veće promjene stava nego izloženost tunem persuazijskom utjecaju, čak i kad je riječ o istim argumentima. Prema teoriji kognitivne disonance, samopersuazija dovodi do promjene stava, zbog toga što je zastupanje stava suprotnog vlastitome ponašanje disonantno održavanju tog stava, te se ta kognitivna disonanca rješava tako da osoba promijeni svoj stav u smjeru koji je zastupala.
Osobe visoke potrebe za spoznajom ćešće ulažu napor u različite kognitivne zadatke se vjerojatnije upuštaju u kognitivne aktivnosti koje zahtijevaju napor. To potvrđuju samo iskazi osoba visoke potrebe za spoznajom, kao i mjere količine kognitivne elaboracije, kao što je broj misli usmjerenih na zadatak pri istražavanju određene zadaće. Osim što ulažu više napora u kognitivne zadatke, osobe visoke potrebe za spoznajom u njima i uživaju više od osoba niske potrebe za spoznajom.
Stavovi promijenjeni centralnim putem (kognitivnom obradom relevantnih argumenata) trajniji su, bolji su prediktori ponašanja (Cacioppo i sur., 1986) i otporniji su na kontrapersuaziju od stavova promijenjenih perifernim znakovima (Petty I Cacioppo, 1986). Tijekom procesa analize argumenata, svaki se put aktivira shema stava s kojim su ti argumenti povezani. Ta se shema analizira u odnosu na svaki argument. Ovakvim ponavljanjem i analizom jačaju veze izmenu komponenti sheme – time ona postaje konzistentnija, dostupnija, trajnija i otpornija nego što bi bila da se na nju utjecalo perifernim putem. Budući da osobe visoke potrebe za spoznajom češće razmišljaju o argumentima persuazivnih poruka, logično je da njihovi stavovi, u usporedbi sa stavovima osoba niske potrebe za spoznajom, imaju izraženije karakteristike stavova stvorenih centralnim putem: veću trajnost, prediktivnost za ponašanje i otpornost. Veća otpornost stavova osoba s višom potrebom za spoznajom prvi put je eksperimentalno utvrnena u istraživanju Haugtvedta i Pettyja (1992). Oni su sudionicima prikazali poruku o tome da je jedan poznati prehrambeni aditiv štetan, čime su u jednakoj mjeri promijenili stav sudionika visoke i niske potrebe za spoznajom. Međutim, kad im je nakon toga prikazana poruka koja tvrdi da taj aditiv nije štetan, kod sudionika niske potrebe za spoznajom je ponovo došlo do promjene stava, tj. novostvoreni stav da je aditiv štetan nije se pokazao otpornim na napad, dok na stav sudionika visoke potrebe za spoznajom ovaj napad nije imao utjecaja. Pokazalo se da su sudionici niske potrebe za spoznajom temeljili svoj stav na perifernim znakovima (ekspertnost izvora, broj informacija u poruci), dok su sudionici visoke potrebe za spoznajom svoj stav temeljili na argumentima koje su upamtili – što su se većeg broja argumenata sudionici visoke potrebe za spoznajom sjećali, to je njihov stav bio otporniji na napad.
Kognitivna disonanca sama po sebi nije loša. Može imati neke negativne posljedice, ali može imati i pozitivne. Ona je zapravo, alat koji može poslužiti u osobnom razvoju.
Svi smo mi upadali u situacije kada smo osjećali krivicu za nešto, ali negativne posljedice se mogu ukloniti jednostavnim prihvaćanjem da je u redu biti u krivu.. Prihvaćanjem vlastitih pogreški stječe se moć da se te pogreške isprave.

Literatura: 1. Pennington, D. (1997). Osnove socijalne psihologije, Jastrebarsko: Naklada Slap